Pojava sukoba među pripadnicima iste vrste, kako u životinjskom, tako i u humanom svijetu sputava saradnju i prijeti da naudi razvoju socijalnog konteksta. U cilju razriješavanja konflikta i održavanja stabilnosti vrste razne zajednice, počev od nižih primata, do majmuna, razvijale su bihejvioralne strategije razriješavanja konflikta. Zlatni majmuni bištu svoje bivše protivnike, šimpanze nakon sukoba poljube svoje suparnike. Naučna istraživanja nameću zaključak da miroljubivo ponašanje nakon konflikta djeluje u smjeru umanjivanja neizvjesnosti oko toga da li će se agresivne manifestacije nastaviti ili zaustaviti.

Kako se odnos prema agresiji i njenom razriješavanju odvija na nivou čovjeka? U interakciji odnosa majka-odojče od presudnog je značaja praštanje sa obje strane na osnovu čega se odigravaju aspekti ljubavi. Majka oprašta djetetu njegove manifestacije agresije, a dijete posjeduje kapacitet da oprosti majci njene manjkavosti empatije. Neki psihoanalitički zastupnici plasiraju uvjerenje da velikodušnost prema drugima proizilazi iz identifikacije sa dobronamjernošću, ali i iz želje da se ponište sva ona fantazmatska stremljenja, a tiču se povrede koje je druga osoba počinila kada je frustrirana. Da probam da pojasnim. Ideja razmišljanja je da onaj ko je napadao, ili ispoljavao agresivno ponašanje (dijete), uspijeva da prepozna svoja neprijateljska osjećanja, kada pokušava da obnovi ljubav prema bliskim članovima, težeći da popravi štetu. Dijete oprašta roditelju što je bilo frustrirano, a istovremeno i traži opraštaj za svoju agresiju prema njima.

U ovom trenutku razmišljanja važno je akcentovati značajnost praštanja, jer ako smo duboko u svom nesvjesnom umu uspjeli da svoja osjećanja prema roditeljima oslobodimo od povrijeđenosti, i ako smo uspjeli da im oprostimo, onda možemo da budemo stabilni sami sa sobom i u stanju smo da volimo druge i da posjedujemo kapacitet da oprostimo.

Praštanje sa sobom povlači odustajanje od ozlojeđenosti i prava na nadoknadu, a nakon toga uključuje poziciju prestanka osjećanja ogorčenosti prema drugoj osobi, krivcu. Praštanje uključuje mentalne operacije razriješavanja neprijatnih emocija prema sebi samom i promjene stava prema počiniocu kome se onda oduzima dužnost “plaćanja duga” oštećenoj strani.

Traumatizovane žrtve od traume do opraštanja prolaze razne faze, od težnje ka osveti, preko obeštećenja i ponovnog razmatranja. Iako riječ osveta izaziva misao o nečemu lošem, postojanje te faze u razradi trauma je dobar aktivan proces za žrtvu. Ovaj proces potpomaže u jačanju samopouzdanja i pruža snagu za ovladavanje negativnim emocijama. Žrtva više nije naivan trpljeni, a počinilac nije više jedina okrutna strana. Ovaj čin može predstavljati preokret za saosjećanje sa počiniocem nepravde, čime se smanjuje čin mržnje.

Drugi faktor koji utiče na opraštanje je obeštećenje žrtve. Priznanje od počinioca nasilja da je zaista povrijedio žrtvu je važno u oporavku žrtve od trauma. Imamo iskustva težnje žena koje su bile zlostavljane i njihove potrebe da im počinilac nasilja kaže da je svjestan da je pogriješio i da mu je žao. Dobijanje izvinjenja stavlja opet žrtvu u aktivnu poziciju, davajući joj moć izbora da oprosti ili ne. To poboljšava samopoštovanje i omogućava dalje žaljenje. Nakon procesa osude i obeštećenja nailazi faza ponovne razrade zapamćene traume, nakon koje se razvija potencijal za moguće zrelo praštanje.

Praštanje nekada može biti preuranjeno, kod osoba koje ne registruju na pravi način da im je učinjena šteta. Kod njih je zavisnost od drugih intezivna, a potreba za drugom osobom prevelika. Zato su brzopleti da potisnu nepravdu i traumu. Ovakav stil opraštanja je dominantan kod osoba koje karakteriše fragilnost (krhkost, neotposrnost), obespravljen stav, shiozodna struktura. To su osobe o kojima je tokom njihovog djetinjstva brinulo više nepouzdanih i neistrajnih osoba.