Kod osoba koje pate od depresije prisutni su određeni simptomi tokom dvonedeljnog razdoblja i oni predstavljaju promjenu u odnosu na ranije funkcionisanje: manifestuje se depresivno raspoloženje; značajno je smanjeno zanimanje ili uživanje u gotovo svim aktivnostima u toku većeg dijela dana, gotovo svaki dan; evidentan je gubitak tjelesne težine bez dijete ili dobijanje na težini; zatim nesanica ili hipersomnija gotovo svakog dana; psihomotorni nemir, umor ili gubitak energije; osjećaj bezvrijednosti ili velike ili neprimjerene krivice; smanjena sposobnost mišljenja ili koncentracije ili neodlučnost; ponavljano razmišljanje o smrti (ne samo strah od smrti), suicidalne ideje bez posebnog plana; pokušaj samoubistva ili poseban plan za izvršenje samoubistva.

U nastanku depresivnih poremećaja učestvuju biološki, psihološki i socijalni faktori. Doprinos i međusobni uticaj pojedinih činioca još uvijek su predmet naučnih istraživanja.

Iako se u mnogim istraživanjima naglašava nasljedna osnova kao faktor vulnerabilnosti za depresivne poremećaje, ipak je uticaj sredinskih činioca značajniji.

Simptomi depresije su istrajni i, često i nakon oporavka uslijed pozitivnog odgovora na medikamentoznu terapiju, skloni povraćaju.  

Šta klijenti koji su se oporavili od depresije rade pogrešno?

Odovor leži u njihovom neprihvatanju postojanja i minimalnog neraspoloženja, negativnih misli i neprijatnih tjelesnih senzacija (umora, slabe pažnje, dekoncentracije, slabosti, itd.). Rigidan, neprihvatajući odnos prema ovim unutrašnjim fenomenima se može izraziti stavom „ Ne smijem tako da mislim. Ja uvijek moram da mislim pozitivno“.

Nije, nego. Pitam se kako bi naš život izgledao kada bi mozak proizvodio samo pozitivne misli.

Kako se ovaj disfunkcionalni stav manifestuje kod osoba koje pate od problema depresije?

Prije svega pretjeranom analizom sadržaja svojih negativnih misli i osjećanja, pokušavajući da se ove misli, osjećanja i senzacije promjene, potisnu i nestanu.

Kako zvuče tipične misli depresivne osobe?

Misli koje se odnose na negativnu samo-procjenu:

• "Ja sam bezvrijedna osoba.”,
• „Ništa ne radim kako treba“.

Misli koje se odnose na pretjerano negativnu procjenu svog stanja:

• “Sve mi je previše teško.“,
• „Ne mogu ništa da uradim”,
• “Nisam nizašta.”

Misli sa stavom o beznadežnosti:

• "Nikad mi neće biti bolje.“,
• “Nikome ovakva neću trebati.”

Pitanja u koja se osobe koje pate od depresije upetljavaju sa idejom da riješe problem:

• „Kako će se ovo završiti?“
• „Zašto se ovo ponovo dešava?“
• „Zašto meni?“
• „Ima li ovome kraja?“
• „ Kako mogu da živim ovakva?“

Simptomi depresije predstavljaju teškoću ne samo za osobu, već za cijelu njenu porodicu, izazivajući kod članova porodice želju da ostave depresivnog člana kada je on najosjetljiviji i kada mu je najviše potrebna briga i pažnja.

Ukoliko je prisutno više od navedenih simptoma i misli kod jedinke, osoba ima problem i, umjesto podgrijavanja ljutnje i hostilnosti, funkcionalnije je zatražiti pomoć stručnjaka.