Prije nego što krenete sa čitanjem ovog članka, molim vas da se prvo sjetite samo koliko puta ste čuli ili sami izgovorili rečenice poput ovih: “Ponos me spriječava da to uradim, dozvolim“, „Previše sam ponosan“. Koliko smo kulturološki opterećeni ovim osjećanjem, vraćajući se kroz istoriju pričama naših djedjova i njihovim rečenicama: „Zbog ponosa je glavu izgubio...ponos ga je otjerao iz Crne Gore...“. Pokušajte da se sjetite koliko puta ste zbog takvih uvjerenja i sami ispaštali.
Ponos proizvodimo uvjerenjem da smo zaslužili neko posebno mjesto među ljudima, da smo vrijedniji, bolji od drugih, da smo pošteniji i da nam to mjesto, nekako, rođenjem pripada.
Meni je jasno koliko je ovo uvjerenje diskutabilno i istovremeno lako zavodljivo. Pitam se da li je i vama to jasno?
Ponos je osjećanje koje doživimo kada procijenimo da je neki naš gest ili postignuće naišao na pozitivno potkrepljenje, u smislu odobravanja od strane neke osobe koja za nas predstavlja autoritet, odnosno od svakog onog koga smatramo za nas važnim u nekom smislu. Većina ljudi je sklona da ispoljava ponos zbog svojih postupaka, onog što posjedujemo, postignuća nama dragih osoba. Ponosimo se na državu, na njeno pozicioniranje na listi svijetskih turističkih destinacija, na postignuća sportskih klubova i mnogo štošta još.
Nisam sigurna da ćete mi povjerovati u ono što ću napisati, ali za to imam dokaze u realnosti i zbog toga i vjerujem. Mišljenje da smo zaslužili neko posebno mjesto među ljudima, koje je predhodnica osjećanja ponosa je potrebno u periodu odrastanja za pozitivan razvoj samovrednovanja, samoprihvatanja, dok ovako razmišljanje kod odraslih donosi više štete nego koristi. Nerpimjereno je da odrasli imaju takvu vrstu potrebe za potvrđivanjem sebe i svojih vrijednosti kroz odobravanje i pozitivno reagovanje drugih.
Već smo govorili i govorićemo i na dalje da ne postoji vaga za mjerenje ljudskih vrijednosti, te iz tog proizilazi da ni naše, a ni tuđe mišljenje ne može ništa ni dodati, ni oduzeti našoj vrijednosti. Ljudska vrijednost je tolika kolika je, i niko do Boga ne umije joj naći pravu mijeru. Nemam razlog da povjerujem da postoji veći čovjek od čovjeka. Možda postoji visočiji ili niži, ali veći, ne.
Ako vjerujete da vaša vrijednost zavisi od toga šta vam drugi dodaju ili oduzmu, vrlo ste blizu opasnosti da ubijedite sebe da samo tako možete dobiti ljubav, uvažavanje i pažnju i da potvrdu od strane drugih morate stalno iznova i iznova zarađivati. Kada očekujemo od drugih potvrdu ili pokudu, automatski pripisujemo izvjesna očekivanja od strane drugih ljudi. Neki ljudi posjeduju nerealne zahtjeve “Pošto sam ovo ili ono uspješno uradio, drugi moraju da me poštuju“. Po ovoj logici dalje slijedi „Ako ovo nisam uspiješno uradio, drugi ne moraju da me poštuju“.
Takve misli su često preteča disfunkcionalnih osjećanja.
Majka osjeća depresiju jer njene kćerke ne brinu o njoj na isti način kao što je ona brinula o njima kada su bile djeca. Prijatelj je bijesan na prijatelja jer mu nije uzvratio uslugu istom mjerom kao što je on to uradio prije par godina kada je on bio u problemu, itd.
Da dalje pojasnim. Poslije vašeg uspjeha ili neuspjeha ne slijedi nužno priznanje ili nepriznanje, ili vi znate za neku logiku koju ja ne poznajem. Zadobiti ili zaslužiti pohvalu i poštovanje od strane drugog ne implicira nužno obavezu ili moranje već predstavlja slobodu volje druge osobe da vam to da ili ne. Iz tog razloga vam preporučujem da se manete tog jalovog koncepta mjerenja vlastitih i tuđih vrijednosti već se usresrijedite na bezuslovno prihvatanje sebe, a bavite se procjenjivanjem samo svojih postupaka.
Pa onda kada uradite nešto dobro, kada ste postigli neki poslovni uspijeh ili ste kupili kuću na moru, kada je vaše dijete upisalo prestižni fakultet, tada te postupke kotirajte vjerovanjem da ste uspijeli u nečemu, uradili dobro stvar, ali time vi niste postali bolji čovjek od čovjeka. Dobro bi bilo da vaše postignuće i drugi prepoznaju, ali ne moraju, jer njihovo vrijednovanje pozitivno ili negativno u suštini neće bitno promijeniti vas.
Da li će drugi procijeniti da ste zbog toga bolji, vrijedniji, da li će vas zbog toga više vrednovati, poštovati, jednostavno nije na vama. Pametnije je misliti da je to njihov problem jer, u suštini, ne možete uticati na druge ljude i njihove stavove mijenjati u skladu sa vašim očekivanjima.
Budite zadovoljni svojim uspijesima, uvažite sami sebe, ono što ste napravili u životnim okolnostima koje su vam od značaja, uvažite vašu odgovornost za ono što je vama od značaja i vrijednosti jer očigledno je drugačije nebi ni moglo biti.
Psihološki centar ABC
+382 68 741-923
Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic
Odlučujući elemenat za zdravlje i razvoj, kako djece tako i odraslih, predstavlja kvalitet interakcijskog procesa u porodici, odnosno kvalitet onoga što nazivamo "porodičnim tonom"
Eksplicitno ili implicitno, tema partnerstva se često provlači u psihoterapijskoj praksi. Globalno posmatrano, opšti trend evropskih država, kao i Sjeverne Amerike, je da pored poj
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)