Eksplicitno ili implicitno, tema partnerstva se često provlači u psihoterapijskoj praksi. Globalno posmatrano, opšti trend evropskih država, kao i Sjeverne Amerike, je da pored pojave odlaganja braka za sve kasnije godine života, imamo pojavu da se u posljednjih pola vijeka upetostručio broj razvoda. Ovakve pojave su prouzrokovane ne samo drugačijim odnosom prema tradicionalnoj instituciji braka, već i produžavanjem životnog vijeka stanovništva.
U skandinavskim zemljama propadne tri od četiri sklopljena braka, u Švedskoj svaka treća žena stara od 25-29 godina živi u kohabitaciji (zajednici u kojoj partneri suprotnog pola žive zajedno, a da pri tome nisu u formalnom, pravno sankcionisanom braku). Kod nas se ljudi i dalje rijetko odlučuju na razvod, iako brak procjenjuju kao izuzetno loš. U mnogim sredinama razvod braka se i dalje smatra sramotom i dokazom ličnog neuspjeha, a na razvedene osobe i one koji nikada nisu zasnivali bračnu zajednicu se gleda kao na ljude sa kojima nešto nije kako treba.
Partneri kao razloge za ostajanje u nefunkcionalnom braku i pristanak na kompromis navode strah od samoće, manjak uvjerenja da se stvari mogu promijeniti na bolje, zavisnost od partnera, bilo da mislimo u psihičkom, ekonomskom i emocionalnom smislu. Na ovakav stav najveći uticaj imaju vaspitanje i kulturni činioci koji upravljaju našim odlukama više nego što možemo biti toga i svjesni.
Kako bi se zaštitili od pritiska i osude okoline i kako bi izbjegli agoniju suočavanja sa vlastitim strahovima, mnogi radije odaberu da ostanu u neiskrenim odnosima do kraja života. Odabirom ostanka u partnerskom odnosu koji ih ne ispunjava partneri biraju potiskivanje svoje stvarne emocionalne potrebe. Potiskujući svoje potrebe i izbjegavajući neprijatnost zbog suočavanja sa istinom partneri svoju energiju često usmjeravaju u kompenzacijske odnose i aktivnosti. Ističu da su u braku zbog djece, za njih postaje važan dom, hobi, a ne tako mali broj se opsesivno posvećuje poslu.
Koliko god pokušavali da utišate nezadovoljstvo i emocionalnu neispunjenost partnerskom relacijom, u jednom dijelu svog bića uvijek će biti prisutno osjećanje praznine i tjeskobe. Nije rijetko da neke osobe tu prazninu pokušavaju da “nahrane” tjelesnom i emotivnom bliskošću van odnosa. U vanbračnoj relaciji rijetko uspjevaju da zadovolje svoj emocionalni manjak jer u takve supstitut odnose ni sami nisu spremni da uđu u potpunosti i bez dubokog osjećanja krivice. Ako se u takvim odnosima i dogodi ljubav, ona je gotovo uvijek praćena disfunkcionalnim emocijama, bolom i patnjom i još većim nastojanjima da se emocije potisnu, da se skrivaju od pogleda drugih i tako izbjegnu “raspad” braka. Ni u situaciji postojanja emocija u vanbračnoj relaciji većina nema hrabrosti da se suoči sa izazovima i iskorači iz lažnog odnosa. Većina partnera pronalazi mnoštvo izgovora i razloga zašto i dalje da ostanu u bračnoj relaciji u kojoj nisu zadovoljni.
Nezadovoljstvo i potisnute emocije kao i ne postojanje mogućnosti da se kroz odnos ostvari primarna čovjekova potreba za bliskošću i ljubavlju, neminovno ostavljaju posljedice, kako na emocionalno i psihičko zdravlje, tako i na fizičko zdravlje svih koji su u taj odnos uključeni. Djeca koja odrastaju u porodici sa disfunkcionalnim partnerskim obrascem svojih roditelja nesvjesno usvajaju obrasce njihovog ponašanja. Zakočeni u davanju i primanju ljubavi od strane roditelja, djeca odrastajući i birajući partnera odlučiće se za osobu koja je preživjela slična životna iskustva te ni sama nije sposobna za istinsku razmjenu emocija.
Odrastajući u porodici bez emotivne bliskosti između roditelja, nova generacija nije naučila kako da tu bliskost razvija, ili pak da izađe iz odnosa koji ih ne ispunjava. Oni neće imati snage, ni znanja da postupe drugačije, već će po inerciji ući u brak, što rezultira time da se cijela priča iz odnosa njihovih roditelja cirkularno ponavlja i u njihovim životima.
Potrebno je puno snage da ljudi daju sebi vremena da osvijeste sve ono što ih je dovelo u poziciju u kojoj su se našli. Važno je da razumiju obrasce ponašanja koje su usvojili od svojih roditelja, vlastite emocionalne blokade, nepreuzimanje odgovornosti za život, odlaganje promjene i nedostatak hrabrosti i odlučnosti.
Ako i sakupite snagu i odlučite se na prekid, potrebno je da sebi dozvolite period tugovanja i prilagođavanja na nove uslove života jer su promjene koje ćete proživljavati dublje nego što na prvi mah izgledaju.
Psihološki centar ABC
+382 68 741-923
Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic
Razvod može biti jedno od najtežih životnih iskustava, ali takođe može biti i prilika za ponovno otkrivanje i lični rast.
Ljubomora obuhvata niz neprijatnih osjećanja, uključujući strah, ljutnju, tugu, poniženost i zavist. Prisutan je u njenim redovima strah od napuštanja i gubitka, dok je mnogi psiho
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)