Kako se oduprijeti naučenoj bespomoćnosti?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Naučena bespomoćnost je termin koji je prvi put upotrijebio sedamdesetih godina prošlog vijeka jedan fascinantan um i istraživač, Martin E.P.Seligman.

Pokušavajući da definiše pojavu nalik depresiji, a koja se od nje ipak razlikuje, Seligman je konstruisao pojam naučene bespomoćnosti. Ako ste pod uticajem naučene bespomoćnosti onda ste zasigurno došli do tog stadijuma da snažno vjerujete u to da je situacija bezizlazna i da ste izgubili i volju i nadu da nešto učite, tj. mijenjate.

Kako se oduprijeti naučenoj bespomoćnosti?

Ideju da se živa bića mogu naučiti ponašati bespomoćno na najbolji način prikazana je u nizu eksperimenata na životinjama koje je izveo dr Seligman, još kao student. Eksperimenti sprovedeni na životinjama predstavljaju vrlo vjerne pokazatelje mogućeg sličnog ili istovjetnog ponašanja koje se manifestuje i kod čovjeka te ovaj eksperiment ukazuje na jasne sličnosti sa tim kako ljudi reaguju na određene životne situacije.

U eksperimentima su konstruisana dva tipa kaveza u kojima su psi dobijali elektrošokove. Psi su dobijali snažne, ali ne i fatalne senzacije, koje su bile vrlo neugodne i u početnim fazama pas je pokušava da ih izbjegne. Jedna vrsta kaveza bila je napravljena tako da pas taj elektrošok nikako nije mogao izbjeći bez obzira što pokušavao, dok je drugi tip kaveza bio je takav da je pas mogao pronaći dio kaveza u kojem nije bilo elektrošoka. Psi su bili podijeljeni u dvije grupe. Jedna skupina je stalno dobijala neizbježne elektrošokove, dok je druga bila u kavezima gdje  su se elektrošokovi mogli izbjeći. Tako su jedni naučili da u neugodnoj situaciji ne mogu ništa preduzeti i da su bespomoćni (naučena bespomoćnost), dok su drugi naučili da mogu promijeniti neugodnu situaciju - ako nešto poreduzmu.

Nakon toga životinje su uključene u drugu eksperimentalnu situaciju. Ovaj put svi su psi stavljani u isti tip kaveza u kojem se elektrošok mogao izbjeći preskakanjem jedne prepreke. Seligman je uočio da su psi iz druge skupine vrlo brzo otkrili kako izbjeći elektrošok. Oni su bjesomučno trčali po kavezu dok slučajno nisu otkrili da treba preskočiti prepreku. Nakon toga svaki put im je trebalo sve manje vremena dok konačno nisu bez problema izbjegavali svaki elektrošok.

Psi iz prve skupine prenijeli su svoju naučenu bespomoćnost i u novu situaciju. U početku bi i oni trčali, no ubrzo bi odustali, legli na pod i počeli cviliti. Negativna očekivanja potpuno su blokirala njihovo ponašanje. Eksperimentator im je pokušao pomoći i domamiti ih na drugu stranu prepreke hranom, ali ništa nije pomoglo.

Ovo stanje je ono u kojem se često nađu neki od vas. Stanje koje je prisutno u fazi kada ste prestali da se zanimate mišlju da može postojati šansa da se nešto promijeni na bolje u vezi sa bilo kojim problemom između vas i partnera. To je stanje kada mnogi od nas prestaju da se bave svojim procesorom informacija, te nisu u stanju da vjeruju ni u najmanju mogućnost promjene stanja u državi. Vjeruju da će vlast uvijek biti ovakva i nepromjenjiva, da je “razum odavno izašao na velika vrata i da je neočekivano da će nešto biti drugačije”. Student koji vjeruje da će i četvrtu godinu zaredom doći kući bez položenog ispita. Zdravstveni radnici vjeruju da im opet neće biti povećan koeficijent zarada.

Ovo je strašan epidemijski problem. To je šablon koji često viđamo kod jedinki koje trpe zlostavljanje i žive u strahu. To su osobe koje dozvoljavaju da se razočarenje pretvori u pesimizam, a zatim i u očaj. Takvo emotivno stanje podsjeća na fetusni položaj, a predstavlja prihvatanje patnje jer jedinka vjeruje da nije mjerodavna na promjeni bezizlaznost svog života.

Pokušajte da se na ovom mjestu preipsitate da li ste nekada bili ili ste sada u situaciji da se osjećate kao ptica u kavezu koja više ne pjeva, potpuno nesposobni da shvatite da su vrata na kavezu ponovo otvorena.

Kada pronađete problem za koji vam se čini da ga ne možete riješiti, sjetite se Seligmenovih pasa, onih iz prve grupe. Oni su vjerovali da rješenja nema, a rješenje je bilo na dohvat ruke.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.