Poruke koje upućujemo djetetu kao osobi glavno su sredstvo kojim utičemo na građenje njegovog identiteta, oblikujući njegovu svijest o sebi. U prvim mjesecima odrastanja djeteta o njemu se brinemo prije svega vodeći računa da bude sito, da nije mokro, utopljavajući ga, održavajući ga čistim. No, vrlo brzo mu trebaju i druge vrste pažnje. Ako se djeci ne posvećujemo u dovoljno dobroj mjeri, ona će se truditi na sve načine da zadobiju našu pažnju, čak i tako što će u ranijim uzrastima galamiti, plakati; dok u fazama adolescencije mogu biti buntovna, srdita, prema drugima i sebi, dok neka čak mogu sebi nanositi i tijelesne povrede. U situaciji kada moraju birati između toga da su roditelji indiferentni i da ih ne primjećuju, i toga da ih kažnjavaju, radije će izabrati ovo drugo, samo kako bi zadobili pažnju koja im je potrebna.

Roditelji ne tako rijetko bivaju preplavljeni obavezama i odgovornostima, brinu o obezbjeđivanju materijalnih sredstava, loše su volje, umorni od posla, kada im se čini da ih djete samo gnjavi i zanovjeta. Važno je da budemo svjesni da u takvom kontekstu djete samo želi da skrene pažnju na sebe i poruči da se tog trenutka osjeća zapostavljenim, neželjenim i da želi da privuče našu pažnju. Samo to i ništa više. Pronađite snage i pokažite mu da ste ga primijetili i recite mu da ga volite i da vam znači.

Da bismo stasali u zadovoljne ljude bitna su nam priznanja drugih, za nas važnih osoba, imamo potrebe da budemo pohvaljeni i zapaženi. Pohvala i podržavanje se može ispoljavati u formi riječi upućenih od strane drugih, može biti samo nježni zagrljaj, topao pogled prijatelja, ili stisak ruke poznanika.

Probajte da se sjetite kada ste poslednji put pohvalili nekog do koga vam je stalo, a da i ne govorim o nekom ko vam nije blizak. Sjetite se kada ste poslednji put vi prepoznali gest podrške od strane druge osobe upućen vama.

Obično dobijamo manje pohvale, bodrenja i podrške nego što bismo željeli, dok sa druge strane ni sami sa njima nismo mnogo darežljivi. Kao da smo tu lekciju u odrastanju preskočili, kao da nas niko nije naučio koliko je važno pružanje podrške i pohvaljivanja da bismo se osjećali zadovoljnim i samopouzdanim. Stiče se utisak da su nas čitav život “pelcovali” od njih, negdje, možda, vjerujući da se pohvalom može pokvariti čovjek.

Savremena saznanja o vaspitanju i međuljudskim interakcijama odbijaju shvatanje da pohvale i bodrenje loše doprinose razvoju čovjeka, već nas uvjeravaju u njihov značaj. To je razlog zašto je potrebno da naučimo kako da darivamo druge pohvalama i podrškom.

Dok je još malo, dijete nema predstavu o tome kakvo je. Ono od odraslih saznaje koje su osobine njegove ličnosti. Poruke koje mu šaljemo direktno se kodiraju u njegovu sliku o sebi, formirajući njegov identitet. Na taj način postaju trajni dio njegove ličnosti. Ponavljanjem pozitivnih poruka postižemo da djete izgrađuje povjerenje da je ono zaista tako. Na taj način jačamo njegovo samopouzdanje, gradimo i učvršćujemo njegovo dobro mišljenje o sebi.

Ni kada je riječ o kritici, princip nije drugačiji. Negativne etikete djete takođe upisuje u svoju sliku o sebi. Djete se brzo poistovjeti sa etiketama, naročito kada su potkrijepljene realnim djetetovim ponašanjem, te će tako početi o sebi da misli loše, neće poštovati sebe i samopouzdanje će mu biti nisko.

Potrebno je uložiti trud kako bi pri komunikaciji upotrebljavali samo realističke poruke.

Poruke koje primamo i šaljemo mogu se podijeliti na one koje se odnose na biće i one adresirane na određeno ponašanje. Obje vrste poruka u sebi nose određeno prikriveno značenje.

Kada iznervirana majka žuri da djete što prije odvede u obdanište, kasneći pri tom na posao, izgovori ljutito: “Hajde mrdni već jednom, spora si kao puž”, ona na taj način ne samo da ponižava svoju kćerku, već pred nju stavlja nemoguć zadatak. Definiše je cijelu kao sporu djevojčicu, zahtjevajući istovremeno da hoda brzo kao odrasla osoba.

Kada nas zanima promjena nekog neželjenog ponašanja, mnogo je jednostavnije tražiti promjenu tog konkretnog postupka i na taj način ne etiketirati cijelu osobu.

Mnogo je lakše reći da nam smeta što je kuća ostala u neredu i tražiti promjenu upravo tog ponašanja, nego nekoga etiketirati kao neurednu osobu i zahtijevati da postane uredan.

Kritika upućena na ponašanje povećava šansu da će je primalac kritike uvažiti, što je preduslov promjene ponašanja na bolje.