Nemali broj roditelja misli da je njihova ljubav prema djeci nešto što se samo po sebi podrazumijeva i da nije potrebno posebno se truditi da se ona pokaže. Iskustvo, naime, demantuje roditeljska uvjerenja. Mnogi ljudi ni kada odrastu nisu sigurni da li su ih roditelji voljeli, jer im to nikada nisu rekli. Njihovi roditelji su podrazumjevali ljubav, ona se pokazivala prženjem priganica, peglanjem I štirkanjem stvari, obiljem hrane na stolu, itd.

Ljubav može biti očigledna roditelju, ali ne mora biti očigledna djetetu. To je razlog zašto je potrebno pokazati djetetu da ga volimo. Pokazujte to često i jasno jer roditeljstvo, sem što se dobija, ono se u velikoj mjeri uči. Naglasite djetetu da je vaša ljubav prema njemu bez uslova, da ga volite I onda kada ste ljuti na njega jer je učinilo nešto loše. Djeci je važno da znaju da neće izgubiti vašu ljubav kada zaborave da urade domaći zadatak, slome čašu ili izgube dio nakita.

Iznenadili biste se kada biste saznali koliko djeca zaista vjeruju da ih roditelji zbog takvih prekršaja ne vole.

Umjesto: „Ne volim te kada ne pospremiš svoju sobu“, kažite: „Molim te, pospremi sobu jer mi smeta da preskačem po neredu“.

Kaznite dijete, zajedno sa njim bacite njegovu omiljenu igračku, ali kada zbog kazne plače, zagrlite ga i kažite da je kažnjeno njegovo ponašanje, ali da ga volite.

Da bi dijete voljelo samo sebe, što je neophodno za unutrašnje samopouzdanje, mora imati doživljaj da ga roditelji vole.

Za samopouzdanje vašeg djeteta takođe je važno da nađete vremena da ga saslušate, i to na način da ono osjeti da ste motivisani da ga razumijete i da ste zainteresovani za ono što ono priča. Slušanjem pokazujemo djetetu da nam je važno i ono samo i ono što ima da nam kaže.

Kada slušamo djete, vrlo je teško oduprijeti se porivu da mu odmah dajemo savjete, sugestije ili rješavamo problem. Međutim, dijete najčešće ne želi roditeljski savjet za riješenje svog problema. Dijete želi da sa vama podijeli svoj doživljaj, želi da vam kaže, a važ zadatak je da budete u potpunosti prisutni i da slušate.

Ako ne budete slušali, nećete doći do saznanja šta je to, a onda ćete se jednog dana naći u čudu, kada dijete malo poodraste, a vi uhvatite sebe kako se preispitujete: „Zašto mi moje dijete ništa ne priča?“.

To je sa mog aspekta razumljivo. Da li biste vi pričali nekom nešto ko vas uopšte ne sluša?

Zato, kada vam se dijete sljedeći put bude obraćalo, posvetite mu vrijeme i pažnju, saslušajte ga. Pri tome, nemojte slušati samo riječi, već  usresredite svoju pažnju na njegove emocije. Možda se osjeća odbačeno? Da li je uzbuđeno, srećno, razočarano, tužno? Dajte mu do znanja da prepoznajete njegova osjećanja.

„Vidim da si veoma uplašen zbog odgovaranja iz istorije. Čini mi se da ćeš zaplakati u svakom trenu. Zašto strahuješ?“.

Kada niste zadovoljni nekim djetinjim postupkom, vaspitno je korektno da ukažete na to djetetu ili ga kaznite, no nikako ne dozvolite da kazna diskredituje zagrljaj i uskrati govorenje riječi „volim te“.

Opišite ponašanje kojim niste zadovoljni, vodeći računa da ne napadate, a ni osuđujete, već samo opišite šta je uradilo.

„Nisi pospremio svoju sobu“.

Objasnite djetetu kratko i jasno zašto treba da promijeni svoje ponašanje.

„Tvoje stvari svuda po sobi nam smetaju“.

Pokažite da razumijete njegova osjećanja.

„Znam da nisi želio da propustiš druženje sa drugarima iz škole“,

Jasno recite šta očekujete.

„Pospremi svoju sobu sada kada si se rastao sa drugarima“.

Ne zaboravite da pohvalite dijete. Osjećaj samopouzdanja je najveći kada dijete pokuša da učini nešto što mu je teško, i posle više pokušaja uspije. Zbog toga djetetu treba omogućiti da doživi uspjeh. Moramo ih dovoditi u različite situacije kako bi otkrila u čemu su dobra. Naravno, pri tome je od značaja roditeljska pomoć, ali ne više nego što je potrebna.

Za unutrašnje samopouzdanje je neophodno da dijete voli samo sebe.