Sredinom prošlog vijeka započeto je sa nizom ideja koje su bile logična posljedica života u porodicama u kojima su do tada odrastale generacije mladih. Mladi roditelji, odgajani na zabranama i propisima, smatrali su tada da djeca treba da imaju pravo na objašnjenje u vezi sa normama i granicama koje su odrasli nametnuli. Iskustva odrastanja u porodicama sa manje-više totalitarnom strukturom moći, navodila su nas ka razvoju demokratije, procjenjujući je boljom u odnosima između roditelja i djece.

Pojmovi kao što su pravo na uticaj, učešće u donošenju odluka i dječija prava postali su preteča nove vrste odnosa između djece i odraslih. Tada je sve više forsirana ideja o važnosti razumijevanja djece i omladine.

Mada su definicije problema između odraslih i djece bile i logične i nužne, same po sebi nisu dovoljne kada se radi o opisivanju ili bavljenju unutrašnjim porodičnim odnosima. U vezi s osnovnim sukobima interakcija te vrste, ideologija više spriječava, nego što promoviše zajedništvo.

Iako demokratsko polazište zastupa jednakost svih članova porodice, smatrajući je korisnim dodatkom temeljnih porodičnim vrijednosti, ona sama po sebi, nije dovoljna. Upoređivanje pojmova kao što su: učešće u odlučivanju, pravo na jednakost, pravo glasa itd., moguće je povezati samo uz sadržaj i strukturu porodičnog života - na primjer razmišljanje o kupovini novog namještaja, odabiru mjesta gdje će porodica ljetovati itd., ali ne i uz stvaran interakcijski proceskoji je presudan za to kako će se članovi porodice osjećati i slagati za vrijeme godišnjeg odmora i u kući koristeći kupljeni namještaj.

Odlučujući elemenat za zdravlje i razvoj, kako djece tako i odraslih, predstavlja kvalitet interakcijskog procesa u porodici, odnosno kvalitet onoga što nazivamo "porodičnim tonom", "duhom", “atmosferom”, “dinamikom”.

 Na ovom mjestu ću se zadovoljiti naglašavanjem odgovornosti za kvalitet tog procesa koja leži na odraslim članovima porodice. Ta je odgovornost neprenosiva i nedjeljiva na djecu u demokratskom smislu riječi.

Na kvalitet tog odnosa utiču brojni faktori: ličnost i životno iskustvo roditelja, njihov uzajamni odnos, njihovi lični usponi i padovi, njihova gledišta, stavovi i shvatanja, njihova svjesnost o sukobima i sposobnost njihovog prevladavanja, njihova snaga u odnosu na prevazilaženje razvojnih kriza i stresova, itd.

To ne znači da djeca nemaju nikakvog uticaja na taj proces u porodici, čak suprotno. Ona doprinose velikim uticajem upravo svojim pomanjkanjem životnog iskustva, svojom dječijom logikom, svojim mogućim nedostacima, svojom osjetljivošću prema sukobima udruženim s njihovim pomanjkanjem iskustva i njihovim prevladavanju, itd. Djeca takođe utiču na proces svojom željom za saradnjom, svojom funkcijom zaštitnika u “olujama” roditeljskih sukoba, te svojom životnošću i kreativnošću.

 Cilj je jasan: prihvatimo da djeca ne mogu biti odgovorna za kvalitet interakcije. U porodicama u kojima se roditelji, iz različitih razloga, ne umiju nositi s odgovornošću odraslosti, i u kojima zato djeca na kraju odlučuju, preuzimajući njihovu ulogu, rezultat je uvijek nezreo I destruktivan. Zadaci, dužnosti i područja praktičnog djelovanja mogu se prenositi na djecu i mlade, no roditelji su ti koji su odgovorni za dobrobit porodice.

To ne znači da je pogrešno dati djeci pravo uticaja u demokratskom smislu, no samo pod uslovom da je opšti cilj njihovo uvođenje u demokratiju. U situacijama u kojima djeca i odrasli treba zajedno da funkcionišu, djeci će biti korisnije ako odrasli budu, u prvom redu, ozbiljno shvatali njihove želje i potrebe.U porodicama i u društvu u cjelini, često postoji ogromna razlika između postizanja nečega što želimo i postizanja onoga što nam je zaista potrebno.

 U demokratizaciji odnosa djeci i mladima izostaju jasni ciljevi, ideje vodilje, koherentan pogled na život, kao i osjećanje sigurnosti, uslijed brzih promjena. Prisiljeni da stalno prave izbore i često mijenjaju standarde, noseći se sa teretom nametnute odgovornosti, djeca i mladi ne nalaze stabilnost ni u porodici, ni u vršnjačkoj grupi. Fragmentisani mladi postaju proizvod zamjene potreba željama, što predstavlja opasnost za okretanje surogat realnosti i gubitku integrisane predstave o sebi, svojim osjećanjima, stavovima, kao i  svrsi sopstvene egzistencije.

 Svima nam je jasno da je razumijevanje odraslih u odnosu prema djeci postalo suptilnije, načini kažnjavanja humaniji, stavovi o vaspitavanju manje nadmeni, a javni moral blaži. No, onda kao i sada, na djecu se “svaljuje” odgovornost kakvu je malo roditelja, pedagoga, političara i učitelja ili terapeuta spremno preuzeti na sebe.