Njihovi i naši

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Moj prvi doživljaj Boga bio je poseban. Imala sam sedam  godina, kada se deset godina starija Violeta okliznula sa stepenika u vozu, čuvenom kaubojskom, koji je išao za Sutomore. Pala je, a točak je prešao preko njene noge, i još jednom, kad se vratio unazad prilikom kočenja. Tako je Violeta završila u bolnici, gdje su joj amputirali dio po dio te noge, a kasnije je gangrena zahvatila i drugu. Krajem avgusta je napustila roditelje, naš kvart i grad. Mi, djeca iz zgrade, smo tih mjesec dana njenog boravka u bolnici mislili na nju, plašeći se ishoda i nadajući se oporavku. Tada me je moja  najbolja drugarica, Sanela, uputila da se molimo Bogu. Tako smo, zajedno, svakoga dana, klečale iza zgrade, uvjerene da će veliki Bog uslišiti dječije molitve. Sanela mi je tada rekla da je Bog čovjek u duši, da on sve razumije i zna.  

Njihovi i naši

Tužna zbog Violetine smrti, žalila sam se kasnije svome đedu da nas Bog nije dobro razumio. Onda sam, na njegova pitanja koliko znam o Bogu i ko me je tome naučio, počela da pričam o Saneli. Đed, iako mu je mlađi brat poginuo kao partizan u Velikom ratu, svake je godine slavio Svetog Nikolu. Bilo mu je žao što njega nisam pitala za neke takve stvari, pa mi je ponešto objasnio i  dao mali crkveni  kalendar, da naučim Oče naš. Bila sam zbunjena time da Sanelin i moj bog nisu isti, a mi se baš dobro družimo i razumijemo, najbolje u kvartu. Ona me je još naučila da samostalno prelazim ulicu, iako to moja majka još uvijek nije znala. Na pitanje postavljeno đedu, treba li i dalje da se družim sa Sanelom, samo se nasmijao i rekao da treba, naravno. Svaki je bog dobar, kao  i čovjek koji boga nosi u sebi. Nije mi bilo baš jasno to da postoje ljudi koji ga ne nose u sebi, no đed mi je rekao da ih ima puno i da se različito nazivaju.  Sve sam đedove riječi bespogovorno prihvatala kao mudrosti, jer je bio star, prošao je glad, nemaštinu i ratove, a opet, imao prijatelje, porodicu, iskrenu riječ i milost za svakoga. Znači, umio je živjeti...                                   

Ovih dana slušam gorke besjede i teške odgovore na njh. Nekakvo je ljuto klupko neko bacio, da se kao mačići njime igramo, dok svi u toj ljutini ne izgorimo. A klupko se za igru baca i djeci i mačadima, da se zabave, kad odrasli treba da rade. Tako klupko prebacuju oni koji imaju različitog boga, a isti nivo pameti. Mrze se, iako se lično ne poznaju. Jedan poziva na prošlost, drugi se brani desetercem, sve u duhu devetnaestog vijeka. A mi duboko koračamo kroz dvadeset i prvi, bar nam  tako kažu. I u komšiluku, slične stvari. I njihovi odrasli rade ozbiljno, i treba im mir, pa su lako, opet klupkom, umirili male i neozbiljne. I tako, opet nazivaju ovo područje barutnim, umjesto balkanskim. I njihovi i naši. Ne bogovi, razumije se, već oni koji u sebi ne nose ni boga, ni milost, ni inteligenciju, kako god se  zvalo to što čovjeka nagoni da misli na druge i da ne izgubi čovječnost.

Onda se sjetim Sanele, moje prve životne učiteljice. Čula sam da živi tamo daleko, u nekakvoj Bosni. Živi običnim malim životom, kao i ja ovdje. I, možda se i njoj i onima sa njenim Bogom sugeriše mržnja prema drugobošcima i život u devetnaestom vijeku. Dok se, ispijajući zajedno koktele, druže i zabavljaju ovi njihovi i naši, moderni i moćni, davno već  prispjeli za XXI vijek.              

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.