Tužna zbog Violetine smrti, žalila sam se kasnije svome đedu da nas Bog nije dobro razumio. Onda sam, na njegova pitanja koliko znam o Bogu i ko me je tome naučio, počela da pričam o Saneli. Đed, iako mu je mlađi brat poginuo kao partizan u Velikom ratu, svake je godine slavio Svetog Nikolu. Bilo mu je žao što njega nisam pitala za neke takve stvari, pa mi je ponešto objasnio i  dao mali crkveni  kalendar, da naučim Oče naš. Bila sam zbunjena time da Sanelin i moj bog nisu isti, a mi se baš dobro družimo i razumijemo, najbolje u kvartu. Ona me je još naučila da samostalno prelazim ulicu, iako to moja majka još uvijek nije znala. Na pitanje postavljeno đedu, treba li i dalje da se družim sa Sanelom, samo se nasmijao i rekao da treba, naravno. Svaki je bog dobar, kao  i čovjek koji boga nosi u sebi. Nije mi bilo baš jasno to da postoje ljudi koji ga ne nose u sebi, no đed mi je rekao da ih ima puno i da se različito nazivaju.  Sve sam đedove riječi bespogovorno prihvatala kao mudrosti, jer je bio star, prošao je glad, nemaštinu i ratove, a opet, imao prijatelje, porodicu, iskrenu riječ i milost za svakoga. Znači, umio je živjeti...                                   

Ovih dana slušam gorke besjede i teške odgovore na njh. Nekakvo je ljuto klupko neko bacio, da se kao mačići njime igramo, dok svi u toj ljutini ne izgorimo. A klupko se za igru baca i djeci i mačadima, da se zabave, kad odrasli treba da rade. Tako klupko prebacuju oni koji imaju različitog boga, a isti nivo pameti. Mrze se, iako se lično ne poznaju. Jedan poziva na prošlost, drugi se brani desetercem, sve u duhu devetnaestog vijeka. A mi duboko koračamo kroz dvadeset i prvi, bar nam  tako kažu. I u komšiluku, slične stvari. I njihovi odrasli rade ozbiljno, i treba im mir, pa su lako, opet klupkom, umirili male i neozbiljne. I tako, opet nazivaju ovo područje barutnim, umjesto balkanskim. I njihovi i naši. Ne bogovi, razumije se, već oni koji u sebi ne nose ni boga, ni milost, ni inteligenciju, kako god se  zvalo to što čovjeka nagoni da misli na druge i da ne izgubi čovječnost.

Onda se sjetim Sanele, moje prve životne učiteljice. Čula sam da živi tamo daleko, u nekakvoj Bosni. Živi običnim malim životom, kao i ja ovdje. I, možda se i njoj i onima sa njenim Bogom sugeriše mržnja prema drugobošcima i život u devetnaestom vijeku. Dok se, ispijajući zajedno koktele, druže i zabavljaju ovi njihovi i naši, moderni i moćni, davno već  prispjeli za XXI vijek.