Na kraju

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Prvi put da priču pišem u zrelo popodne. A ljepljivo se vukao dan, iako ljeto kalendarski nije počelo. Kad sam nazvala kumu, oko pet popodne, da je pitam kako joj je majka, jer je već nedjeljama u bolnici, rekla mi je da je upravo umrla. Baš tren ranije, u tu sluzavu ljetnju uru. Kuma je bila mirna, spokojna, duša njene majke je iz njenog krila prhnula u bolji svijet. Smrt je jedina pouzdanost u životu, konac svega i početak slutnje. Pa ipak, ovo nije priča o smrti, već o ljubavi. Jedino se ona suprotstavlja smrti, i svojom snagom je uništava. I jedino ona, zaista, ima smisla.

Na kraju

Kumina majka je bila dama. Znate, iz reda rijetkih i diskretnih žena, od koje ne možete čuti ružnu riječ, nikada i ni u kakvim okolnostima. Onih čiji damski karakter uguši impulsivnost, ako je ikad postojala. Od onih kojima jednako dobro i otmeno stoji dragulj i bižuterija. Koje imaju jednako poštovanje, za pijačnog prodavca i diplomatu. Nikada ne govore o svojim postignućima, svojim skupocjenim haljinama, odlascima na večere, kućnim pomoćnicama... Jednostavne i otmene. Raskošne i skromne. U kućnom ambijentu je bila kao kontesa tek pristigla sa bala, na brzinu presvukla haljinu i latila se varjače. Da, njoj je važnije bilo da nam isprži palačinke nego da nas „davi“ pričom o Titovim posjetama, druženju sa poznatim književnicima i slikarima... Oni koji zaista vrijede ne ubjeđuju druge u svoju vrijednost. Njoj je bilo bitno da bude prijatna i topla ljudima oko sebe. I zaista jeste bila takva, čak i nama koji smo rijetko, ali voljno dolazili kod nje.
Imala je oko  sedamdeset  godina. Muž joj je umro krajem februara. Najhladnijeg dana ove zime. Ona se, iako bolesna, držala da je sasvim zdrava, dok joj je muž bolovao. Skupljala je snagu i tamo gdje je nije bilo i ulagala napore da može, da je dobro... da bude mužu oslonac, podrška i snaga. Poslije njegove smrti, samo se srušila. Tek onda je mogla da bude slaba, bolesna, nemoćna... čak i  u tim okolnostima, vodila je računa kako izgleda. A kopnila je, nestajala.
Imali su sreću, i ona i muž joj, da imaju divnu i pažljivu djecu, punu kuću snage i pažnje. Divila sam se toj prirodnoj, neusiljenoj  harmoniji i maštala da sjutra dočekam takvu priču. Ljubav, veliku rijeku. Ljude od kojih ne tražim ništa, a oni mi daju sve, bez pozivanja na sopstvenu žrtvu. Onda se zagledam u sebe i pobunim, ne mogu da tražim od njih ono čemu ih sopstvenim djelanjem nisam naučila. Ja sam roditeljima pouzdana, ali više kao operativac, a ne kao neko ko ih mazi. Čini mi se da ne umijem nježna da budem. I bezbroj puta sam prozvala sebe, poslije situacija u kojima sam bila prisutna a tiču se kume i njene topline prema majci. I prema ocu, ali majka je- majka. Koliko se trudila da je učini zadovoljnom, da se igra sa njom ne bi li zaboravila na bol... Uspavljivala ju je pričama, da bi joj noći učinila kraćim i manje tužnim... i tek pošto zaspi, odlazila svojoj kući. I nikad ni riječ da joj je teško, da nema više snage, da se odužilo... Kakva ćerka, kakva gospođa.
Noćas će joj biti prva noć bez majke. Kako se takvim noćima sva tuga u stomak sakrije. Tamna je tuga, tamnija od svakog đavola. Onda se, za par dana, javi nada. Ništa se nije dogodilo, biće dobro... pa onda bol. Kad sazri, bol se pretvori u ljubav. Ljubav je konačna, na kraju. Nije smrt.

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.