Budimpešta mi nije nikad bila primamljiva, nedovoljno egzotična da bih je sanjala. Možda zbog devedesetih, kada su nekakva tajna bježanja išla baš preko nje. Bježanja u daleki svijet, dalji i od Budima i Pešte i svega što je imalo veze sa nekadašnjim granicama lijepe države, pretvorene u kazamat. Dakle, nisam joj žurila. Biće, nekad. To nekad, ponekad dođe brže i lakše nego što oćekujemo. Čudna je vremenska mašina, ljulja ali i melje. I, iz naše  sunčane  subote u njihovu kišnu.  Kiša me iznenadila, obično me mimoiđe na putovanjima, pa čak i u jesenjim mjesecima i na mjestima gdje često pada. Ipak, ta mi je kiša dozvolila da se osjećam kao kod kuće, kao da se vraćam sa posla, žurim, bez kišobrana, da se uhvatim kuće ili prve kafane. U  slučaju Budimpešte, kafane. Ušla sam da pitam je li nam hotel blizu, jer je trebalo da bude u tom kvartu, ali su me tacne sa ugarskim delicijama zadržale na tom mjestu. Ćerka se nije bunila, sestra je negodovala. Kako da jedemo, prije raspakivanja? Pa još ni hotel pronašli nismo... Ja sam se radovala što ću najprije nepcima upoznati Budimpeštu. I, odmah mi se svidjela. Znala sam da ću narednih dana uživati u njoj.
Prvo razgledanje grada je turističkim autobusom bez krova, tamo gdje ga nude. Tako najlakše steknem utisak gdje se zapravo nalazim i kako ću da se krećem, kako da osvajam uspomene. Ovaj grad je taman za moj korak. I čudno, ne djeluje mi nepoznat. Možda zbog Dunava... ili mostova na njemu. A mostovi su tek posebna  priča... Sasvim je čarobno posmatrati sa nekog mosta, kako se pruženim rukama preko lijenog Dunava grle brdo i ravnica, Budim i Pešta. Možda se baš tu, zbog različitosti terena na jednoj i drugoj strani, vidi važnost i ljepota mosta. Budim, pomalo gord, sa zamkovima i dvorcima. Pešta, živa i pulsirajuća, dama u najboljim godinama. I Dunav, da veže i spaja sa svojih devet mostova. Pomislih, koliko ljubavnih priča, u koliko vjekova...i poželjeh, da vidim te mostove zimi, ne znam iz kojeg razloga...
Prvi dolazak u Budim je bio preko Mosta slobode. Žurila sam da vidim Budim, i vraćala mu se svaki dan. Neobjašnjivo je zašto me uvijek privlače  brda. A i objašnjivo, kad sam potekla od njih. Prolazim Ulicom Atila, posmatram zgrade bez posebnog značaja za istoriju i arhitekturu, ali važne za ljude koji žive u njoj. Na drugom spratu, raširen veš po mom sistemu širenja. Nevjerovatno, kao da sam završila kućne poslove i žurno otišla u školu. Čak na stolu vidim i par opranih patika, naslonjenih na zid, opet po mom sistemu. Shvatam, nije  sistem moj, ništa nije moje... ni ovo brdo, ni rijeka, ni ulica... samo doživljaj, ono što pogledom prenesem u srce. Ipak, voljela bih da upoznam tu gospoju koja tako širi veš, možda imamo još nešto zajedničko. Možda mnogo više od nekih sa kojima popijem kafu i razmijenim energiju… Možda sanjamo slično, snovi nemaju geografiju ni  lingvistiku... Ne znam zašto, ali me strašno privlačio taj balkon na drugom spratu. Mora biti nešto važno u vezi sa tim. Čudile su se sestra i ćerka što svaki dan, obilazeći Budim, prolazimo baš tom ulicom. Ja sam se pravdala mostovima, dobrim kolačem koji se mora potrošiti pješačenjem ili nečim trećim. Nisam uspjela da ni u jednom obilasku, a bilo ih je četiri, spoznam još nešto, osim da gospoja ima istu haljinu kao ja. Sestra je to obrazlagala time da je cijeli svijet globalno selo i da je odjeća svuda ista. Sve to znam, no ipak...
 „Vidiš, u Budimu nema prosjaka i beskućnika“, govorila sam joj kada bismo peštanskim ulicama nailazile na ljude koji spavaju na kartonima, sa flašom u naručju. Neki bi, pak, umjesto flaše, grlio ženu. Obavezno izuveni, da noge odmaraju. Za jedno stopalo patika, za drugo cipela. Zastala bih pored onih što su u zagrljaju žene. Izgledaju srećno. Može li se na ulici, bez doma, na kartonu, bez sjutra, biti srećan? Bi li neko, praznog zagrljaja, mijenjao dom za zagrljaj? Može li se grliti i voljeti, a nemati ništa? Ili se već ima, kad se nemanje dijeli sa nekim? Pitam se, a ne želim da znam. Srećna sam što imam dom. I pun zagrljaj. I ne znam zašto,osjećam da  branim Budim, zauzimam stav...valjda zbog onog balkona u Atila Utci.    
I tako, od Vaci ulice do Vorošmarti trga, pa Andraši ulicom do Trga heroja, onda nekom Utcom sa predivnim drvoredima i redom ambasada (u kojima su kraljevi, a ne prosjaci), do Mosta slobode, pa u Budim, prelazak Dunava preko Elizabetinog mosta, pa nazad  u Peštu... Jezero u sred grada, sa dvorcem na obali, dekoracijom koja ne privlači mladoženje i nevjeste na fotografisanje. Valjda im je važnije ono što slijedi poslije, čitav život u zajedništvu. Mađarski podmladak sam rijetko srijetala, valjda zato što sam se bavila turistima primamljivim mjestima, nisam zalazila u stambene kvartove sa igralištima ispred zgrada. Mađari  uglavnom nisu lijepi, a ni pretjerano ljubazni. Od njih su samo neljubazniji Česi.
Grad me osvojio, potpuno. Lakoća kretanja, divna zdanja, čudesni mostovi, neprikosnoveni  Dunav... mnogo za jednu priču. Misao koju nosim, ko povlači konce i određuje prosjake i kraljeve? Koja su pravila?  I postoje li? A svi smo stvoreni po liku božjem…
I svuda je isto, zdanjima i mostovima se dive turisti, a pod mostovima i u prolazima se sanjaju obični snovi, gulaš u izdubljenojlepinji,zanosni ukus žerbo torte... ili samo zagrljaj, bar na kartonu.