Zaboravljeni koraci

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Kažu, misli su važne za kvalitet života. Ona prva, jutarnja, za dobro odživljen dan. Ja se radujem onoj misli pred kretanje na počinak. Snovi su, ipak, naše pribježište. Zato se uspavljujem  dalekim koracima. Onim sopstvenim, ostavljenim na nekim bulevarima, daleko od moga jastuka. Nekad je dovoljno toliko da se oči sklope...nekad, pak, srce poželi da zaigra na nekim mjestima već posjećenim, poznatim, dragim...onako, širom otvorenih očiju.

Zaboravljeni koraci

Gradove čuvam po mirisima, lahoru vjetra, svježini kiše, pulsu ulice...rijeci što nosi priče i uspomene. Težina magle u Tunisu, jesenje sunce u Marseju, proljećna madridska kiša, vjetar s mora u Oslu, cvjetanje lipa  u Pragu, lijeni  tok  Sene u Parizu, ulični umjetnici  u Beču, žamor turista u Barseloni, ukus pomorandži na Monrealu iznad Palerma...Zvuk zvona sa crkvi, u nekom trenutku dok posmatram život na ulici...
Postoji vrijeme kad tamo, na dalekim mjestima, pogledam u nebo i poželim da baš  taj trenutak ostane za onaj poslednji čas, kad duša bude stremila Nebu, i bude joj dato da sagleda život za jedan tren.No, prije umiranja, treba živjeti...


Ovoga proljeća htjela sam da se vratim Stokholmu i njegovim divnim ostrvima. Onoj sebi  koja je, sasvim slučajno, svoj trideset i sedmi rođendan provela baš tamo. Htjela sam da vidim  ulice, široke, uredne i pitome, bez gužve i smoga...da potražim svoje zaboravljene korake po trgovima, kaldrmi Gamla Stana, odjek smijeha i šale pored pristaništa...tražila sam bife u kome je na stolu bio  samovar i gdje sam sa kumom jela kolačiće sa limunom...neke od mnogih gradskih parkova gdje na travi sjede turisti i stanovnici grada, koji su izašli na pauzu...čekala sam da vidim kako se  petkom opuštaju, ne mareći da li su dovoljno dotjerani i blistavi za izlazak...radovala sam se i iznova čudila rasterećenim ulicama grada,  gdje ljudi pješače ili voze bicikle. Praktični su, čuvaju okolinu  i njeguju sebe.  Sjedjela sam, posmatrala ljude i osluškivala grad...

Na jednom  balkonu stare i  dotjerane zgrade, okrenutom prema jezeru, na ležaljkama se sunčao stariji par. Muškarac  je kasnije ustao i donio im piće. Razmišljam kako  ti vikinški potomci nisu bili opterećeni prošlošću, nisu skupljali uvrede, zamjerali rodbini...dočekali su starost, a još nisu potrošili život. Mi često potrošimo život, prije nego steknemo starost. Ogorčimo svaku radost, oljutimo svaku slast, pamtimo...sabiramo...trošimo  život, nekako uzalud, i više nego što je neminovno. Naši stari ljudi odustaju od prava da još uvijek žive i istražuju, da imaju pravo na grešku, na slabost, na stvaranje svoga trenutka...jer, i  poslednji dani  života su, ipak, život. Trudimo se da mjerimo godine patnjom, da ostavljmo djeci  stanove, da brigu nosimo kao prćiju, a ne kao smetnju. A dani prolaze, i ovdje i tamo. I sa njima se osipa život, čovjeku dat na dar.


Negdje na tom šetalištu, između zgrade gdje žive ljubavnici i  jezera koje vijuga kroz grad, prolaze oni mlađi. Vitke žene bijele puti voze bicikla ili šetaju sa svojom djecom. Uvijek je uz majku više od jednog  djeteta, male razlike u uzrastu. Djeca se druže, trčkaraju, padnu i ustanu, bez majčine kritike i mučnih situacija. Ne posvećuje se pažnja padu, već vedrom danu koji u ovo doba godine traje dugo. Mudrost se uči od početka života.
  Sa klupe na kojoj sjedim, posmatram drugu obalu. I tamo su stanovi, čiji prozori nisu ukrašeni zavjesama. Na prostoru pod prozorom obično je neka saksija sa biljkom, svijećnjak ili lampa. Život koji se odvija unutra  vidljiv je kao na dlanu. Samo, nema nikoga ko bi gledao u tuđe prozore i živote. Možda samo neki stranac sa juga, kao što sam ja. No, gledajući u tuđe prozore razmišljam o sopstvenom životu…o koracima koje ostavljam  po tuđem svijetu, učeći se da je život svuda i uvijek isti, oni pomiješani ukusi  slasti i gorčine. I na čovjeku je samom, koji ukus želi duže da zadrži, a ne bi znao za slatko, da nije osjetio gorčinu…
Opet gledam u nebo, da pamtim trenutak, kako se tek pred ponoć stapaju boje modre vode i neba, dok u kafićima na doku pulsira život sjevera moga kontinenta. 

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.