Kažu, misli su važne za kvalitet života. Ona prva, jutarnja, za dobro odživljen dan. Ja se radujem onoj misli pred kretanje na počinak. Snovi su, ipak, naše pribježište. Zato se uspavljujem dalekim koracima. Onim sopstvenim, ostavljenim na nekim bulevarima, daleko od moga jastuka. Nekad je dovoljno toliko da se oči sklope...nekad, pak, srce poželi da zaigra na nekim mjestima već posjećenim, poznatim, dragim...onako, širom otvorenih očiju.
Gradove čuvam po mirisima, lahoru vjetra, svježini kiše, pulsu ulice...rijeci što nosi priče i uspomene. Težina magle u Tunisu, jesenje sunce u Marseju, proljećna madridska kiša, vjetar s mora u Oslu, cvjetanje lipa u Pragu, lijeni tok Sene u Parizu, ulični umjetnici u Beču, žamor turista u Barseloni, ukus pomorandži na Monrealu iznad Palerma...Zvuk zvona sa crkvi, u nekom trenutku dok posmatram život na ulici...
Postoji vrijeme kad tamo, na dalekim mjestima, pogledam u nebo i poželim da baš taj trenutak ostane za onaj poslednji čas, kad duša bude stremila Nebu, i bude joj dato da sagleda život za jedan tren.No, prije umiranja, treba živjeti...
Ovoga proljeća htjela sam da se vratim Stokholmu i njegovim divnim ostrvima. Onoj sebi koja je, sasvim slučajno, svoj trideset i sedmi rođendan provela baš tamo. Htjela sam da vidim ulice, široke, uredne i pitome, bez gužve i smoga...da potražim svoje zaboravljene korake po trgovima, kaldrmi Gamla Stana, odjek smijeha i šale pored pristaništa...tražila sam bife u kome je na stolu bio samovar i gdje sam sa kumom jela kolačiće sa limunom...neke od mnogih gradskih parkova gdje na travi sjede turisti i stanovnici grada, koji su izašli na pauzu...čekala sam da vidim kako se petkom opuštaju, ne mareći da li su dovoljno dotjerani i blistavi za izlazak...radovala sam se i iznova čudila rasterećenim ulicama grada, gdje ljudi pješače ili voze bicikle. Praktični su, čuvaju okolinu i njeguju sebe. Sjedjela sam, posmatrala ljude i osluškivala grad...
Na jednom balkonu stare i dotjerane zgrade, okrenutom prema jezeru, na ležaljkama se sunčao stariji par. Muškarac je kasnije ustao i donio im piće. Razmišljam kako ti vikinški potomci nisu bili opterećeni prošlošću, nisu skupljali uvrede, zamjerali rodbini...dočekali su starost, a još nisu potrošili život. Mi često potrošimo život, prije nego steknemo starost. Ogorčimo svaku radost, oljutimo svaku slast, pamtimo...sabiramo...trošimo život, nekako uzalud, i više nego što je neminovno. Naši stari ljudi odustaju od prava da još uvijek žive i istražuju, da imaju pravo na grešku, na slabost, na stvaranje svoga trenutka...jer, i poslednji dani života su, ipak, život. Trudimo se da mjerimo godine patnjom, da ostavljmo djeci stanove, da brigu nosimo kao prćiju, a ne kao smetnju. A dani prolaze, i ovdje i tamo. I sa njima se osipa život, čovjeku dat na dar.
Negdje na tom šetalištu, između zgrade gdje žive ljubavnici i jezera koje vijuga kroz grad, prolaze oni mlađi. Vitke žene bijele puti voze bicikla ili šetaju sa svojom djecom. Uvijek je uz majku više od jednog djeteta, male razlike u uzrastu. Djeca se druže, trčkaraju, padnu i ustanu, bez majčine kritike i mučnih situacija. Ne posvećuje se pažnja padu, već vedrom danu koji u ovo doba godine traje dugo. Mudrost se uči od početka života.
Sa klupe na kojoj sjedim, posmatram drugu obalu. I tamo su stanovi, čiji prozori nisu ukrašeni zavjesama. Na prostoru pod prozorom obično je neka saksija sa biljkom, svijećnjak ili lampa. Život koji se odvija unutra vidljiv je kao na dlanu. Samo, nema nikoga ko bi gledao u tuđe prozore i živote. Možda samo neki stranac sa juga, kao što sam ja. No, gledajući u tuđe prozore razmišljam o sopstvenom životu…o koracima koje ostavljam po tuđem svijetu, učeći se da je život svuda i uvijek isti, oni pomiješani ukusi slasti i gorčine. I na čovjeku je samom, koji ukus želi duže da zadrži, a ne bi znao za slatko, da nije osjetio gorčinu…
Opet gledam u nebo, da pamtim trenutak, kako se tek pred ponoć stapaju boje modre vode i neba, dok u kafićima na doku pulsira život sjevera moga kontinenta.
Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic
Ukoliko vam je potrebno kvalitetno "resetovanje", mjesto na kome ćete biti daleko od posla i problema, ne postoji bolji izbor od Sejšelskih ostrva.
Sa svojim bogatim kulturnim naslijeđem, svaki evropski grad nudi jedinstveni doživljaj
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)