Djeca slobode: “Slobodna djeca Samerhila”

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Knjigu “Slobodna djeca Samerhila“, autora Aleksander S.Neill-a dobila sam od jednog mladog momka, koji je pokušavao da mi objasni njegovu viziju slobode. Znam da će se on prepoznati ako bude čitao ovaj članak, smiješeći se što njegov psihoterapeut piše baš na ovu temu.

Djeca slobode: “Slobodna djeca Samerhila”

Hvala mu što me je darivajući mi knjigu upoznao sa konceptom škole Samerhil koja se i danas smatra jednim od najznačajnijih eksperimenata reformne pedagogije. Hvala mu što mi je dozvolio da upoznam teškoće sa kojima se on suočavao, i još uvijek suočava zbog ograničenja brojnim zabranama, očekivanjima njegovih roditelja, pretjeranim ambicijama da će u ovom i ovakvom društvu uspijeti samo ako: završi fakultet, upiše master i doktorske studije, zaposli se, zaradi za automobil, stan...a spisak iz dana u dan postaje duži.

Hvala mu što me je zamislio, pomogao da empatišem  sa njim, i na kraju uspijem da razumijem.

Aleksander Nill zastupao je pravac induvidualnog pedagoško-psihološkog razvoja po kome je svako dijete centar vaspitno-obrazovnog procesa, te se u skladu sa njegovim mogućnostima i interesovanjima organizuje i adekvatna pedagoško-psihološka sredina. Koncept Samerhila je osmišljen kao škola koja će odgovarati potrebama djeteta, a ne obratno, i kao mjesto gdje će se ono osjećati prihvaćeno upravo onakvo kako je.

Najznačajnija novina škole Samerhil je koncept tvorca škole. Prema njegovom shvatanju cilj školovanja i života je isti, biti srećan. Usudiću se da na ovom mjestu hrabro istupim i dam glas za ovu ideju. Lično smatram da jedino što je za djecu u budućnosti važno, jeste da budu srećna, a ne da li su visoko akademski obrzovana ili da li ispunjavaju očekivanja svojih roditelja.

Poznajem ne tako mali broj osoba u Crnoj Gori koje posjeduju visoko obrazovanje, a ponajmanje su srećne.

Do sreće kao najvećeg cilja škole u Samerhilu stiže se preko principa slobode, jednakosti, ravnopravnog položaja djeteta i odraslog, te fleksibilnog shvatanja nastave. U toj školi, koja je postojala početkom prošlog vijeka, nastava za djecu nije bila obavezna, djeca su se igrala, dok je vrijeme za učenje određivano njihovom potrebom za istim. Djeci je dozvoljavana sloboda izbora u tome da li će dan provesti u igri , čitanju, pisanju, šetanju, ili raditi šta god im je još volja. Nisu postojali klasični sistemi ispitivanja i ocjenjivanja, kao ni raspored časova. Prema shvatanju Neilla, djeca kada zadovolje potrebu za igrom mogu da se posvete učenju i tada postižu mnogo bolje rezultate od one djece koja su primoravana na učenje na štetu svog djetinjstva, igre i razonode.

U školi Samerhil nije bilo zamišljeno da učitelji predstavljaju autoritet u današnjem smislu te riječi. Oni su sa djecom imali ravnopravan status, iako se nekada činilo da djeca dominiraju. Neill je školu zamislio kao mjesto u kome neće postojati ni nagrada, ni kazna. Kazna je smatrana modifikovanom agresijom odraslog prema djetetu, manifestovala je njegovo nemoćno razriješenje sa vlastitim, potisnutim nezadovoljstvima, potpuno nevezanim sa dječijim postupcima. Tako svaćena kazna podrazumjevala je uzrok za rađanje straha, zavisnosti i blokada kreativnog potencijala.

Neill je priznavao svoje neuspijehe u radu sa djecom u Samerhilu koja su dolazila na asolescentnom uzrastu, to je bio razlog zašto su se orijentisali na prihvatanje znatno mlađe djece, objašnjavajući to idejom da na njih roditelji i društvo još uvijek nisu znatno nepovoljno uticali.

Iako su mnoga načela A. Neilla krajnosti, za koje nam je jasno da nisu u najboljem interesu djece i svjesni smo da niko ko je ozbiljno edukovan iz oblasti razvojne psihologije nije do te mjere zastranio da dozvoli djeci da usvaja moralna načela rukovodeći se svojim tempom i načinom, bez upliva odraslih, ipak, neosporno je da su aktivisti škole u Samerhilu pokušali da od svojih često nesretnih i delikventnih učenika formiraju srećne i emocionalno stabilne induvidue. Neill je želio školu u kojoj djeca ne osjećaju strah od učitelja i nisu prisiljena da prebrzo odrastu.

Sada se vraćam na početak i obraćam se dečku koji mi je poklonio knjigu iskazujući misli da potpuna sloboda nije dobar izbor u odnosu odraslog i djeteta. Granice koje se uspostavljaju od strane odraslog su poželjne ukoliko su one polu-propustljive. No, oboje znamo da se on na dugom terapijskom putu pronašao između svog prvobitnog samerhilskog izbora slobode i kruto postavljenih standarda od strane roditelja.

Elem, ono što ključno hoću da kažem jeste da naša djeca, djeca u Crnoj Gori samo na prvi mah izgledaju slobodna, možda odaju utisak kao da su izašli iz škole u Samerhilu, ali njihova suština oslikava nedostatak slobode. Nača djeca su sputana roditeljskim i društvenim očekivanjima.

Ono što me plaši je da se mali broj, ako ih uopšte ima među našom djecom, naigrao. Tačnije, svako djete gurnuto je u kalup odraslog mnogo prije nego što je dostiglo zrelu dob za to.

Razmislimo šta to radimo našoj djeci. Pomažemo li im da osjećaju sreću?

 

 

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.