Almodovarka

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Sasvim običnim danima gajim sasvim obične navike.Sjednem u kafanu ili čak na svoju malu terasu s pogledom na ulicu i posmatram ljude. Najviše volim ponedjeljkom, ako se može. Ponedjeljkom se ljudi navikavaju na buđenje i na radni ritam. Oni, koji vikendom mogu da odmaraju.

Almodovarka

Ja, u stvari, kada posmatram  grad, volim da zamišljam živote onih koji hodaju. Primjećujem  žene čiji životi liče jedni na druge... Rano buđenje, jutarnji trening, cijeđena pomorandža ili ovsena kaša, posao. Pa onda, ručak kod svekrve, majke ili u restoranu, malo brze šetnje, kozmetičar, pisanje plana ženi koja ujutru dolazi da sprema kuću i pazi na djecu, razgovor sa privatnom učiteljicom, guglanje putovanja...i, očas posla ponoć. Život je jedan neuhvatljivi tren. E, te žene su inspirativne za gledanje, ali ne i za pisanje. Volim da posmatram njihove dobro ukomponovane boje i djelove garderobe, baš uživam. Nose urbani ritam grada, vidljivu dozu luksuza i zadovoljstva, te nadu da žena može sve.
Nekad mi nisu bile interesantne žene koje se ne uklapaju u priču modernog grada, urbane samo na svoj način. Obavezno na štiklama, modeli iz prethodnih sezona, našminkane, u strukiranim haljinama ili suknjama. Ženstvene po mjeri muškog, a ne ženskog ukusa. I često, sumnjičavo ženski,  propratim  tu njihovu prenaglašenu pojavu. Nekad... Ali, bilo bi besmisleno stariti, a ne mijenjatii se, zar ne? Počela sam fokus da pomjeram sa trendovki  i  onih istinskih dama  na ove što nose miris starih ormana. One su lako postale Almodovarke. Ima ih dosta, mnogo više nego što sam mislila. A onda sam počela da pratim njihove priče…
Dolaze iz kuća  sa periferije ili iz starih stambenih zgrada. Najčešće se voze gradskim prevozom. Autobusima sa redovnim redom vožnje. Ustaju ranije, ne da bi odradile trening, najčešće da bi naložile vatru i spremile djeci priganice, dok se u zagrijanoj rerni  ispeče hljeb. Izvlače iz plakara garderobu, što god u gradu rade, žele da lijepo izgledaju. Pred polazak na autobus, šminkanje. Nikad ne znaju koga mogu sresti, a i zbog sebe, zar ne... Uglavnom je iz velikog zamrzivača izvađeno meso za ručak, ako nije napravljen prethodne noći. Pomisle na sve one žene čije majke žive u blizini i mogu im pritrčati u pomoć. Jetko udahnu, naviknute na  to da se mogu osloniti samo na sebe. Kada izađu iz autobusa liče na junakinje Almodovarovih filmova. Životne, stvarne. Otrgle su se iz problema i spremne su na nove, zato su na štiklama i dotjerane, da budu što više žene, jer je žena spremnija i jača. Naizgled su koketne, onako sa šarmom osamdesetih. Obično vikend za sobom su provele radno, tako će  i onaj koji slijedi. Iako dotjerane i lepršave, ostave su napunjene teglama ukisjeljenih paprika ili sokom  od drenjina, jesen je tek počela, ima još mnogo posla... Veš sušen na žici ispred kuće moraju opet da operu, jer je neko od komšija palio smeće. Ljute su, čak su se par puta i svađale, ali su odustale. Stari ljudi i njihove navike, misle... U moru takvih, vidim i nju, moju Almodovarku, pravu rvačicu sa Životom. Nježnu i krhku, a nepobijeđenu...              
Dotjerana je kao da radi u banci. Kosa je crvena, vješto isfenirana u kućnoj varijanti.Štikla i najlon čarapa, haljina do koljena, boja kapućina sa velikim šarenim cvjetovima. Eto, prkosi jeseni. Preko haljine džemper sa velikim džepovima. Zeleni, kao boja lista na haljini. Oko vrata, ćilibar. Kupljen jednog ljeta na šetalištu pored mora. Tašna braon boje, svjetlija nego cipele. Osmijeh, ženstven i ležeran. Nosi i mali krpeni ceger, u njemu je roba da se presvuče. Ide da kuva, sprema, čisti, pazi... da zaradi za život, svoj i djece joj. Muž je napustio još davno. Kad je vidio da im sa sinom nije nešto u redu. Nije bio snažan da se bori. Ona je ostala, naravno, u tom životu koji je njen i koji nije mogla da bira. Bori se svakodnevno, ne zamjerajući nikom ništa. Ljutnja je odveć dugo trajala, da je propustila par dobrih poslova. Znala je da mora dalje kako god. Naučila je to davno, još prije dvadesetak godina, kada su ona i brat joj,  pronašli oca, obješenog na orahu  iza seoske kuće. Nije imao da vrati dugove i nije našao drugi način osim bijega. Bijega od života, od odgovornosti. Tada je, sa dvadeset i dvije, postala odrasla žena, snaga majci i mlađem bratu. Kasnije je postala sigurna da muškarci, kada god naiđe oluja, pobjegnu. Ipak, ponekad poželi mušku, hrapavu ruku oko struka. Poneki stisak, da se osjeti slabom i nježnom.
Danas joj ništa nije strašno, ni teško. Ćerka je odlična studentkinja, samo da se prerano ne uda, kao ona. Pomaže joj mnogo, u kućnim poslovima i brigom oko bolesnog brata. Iako bez novca koji bi mu omogućili kvalitetno liječenje po inostranstvu, ona često može da mu priušti boravak u banji, ponekad i  fizioterapeuta. Radi mnogo, radi kod  dobrih ljudi punih empatije, uvijek se nešto dobro desi... iako ponekad zaplače, onako našminkana, u gradskom autobusu, kada se kasno uveče vraća kući. Vide to djeca po razmazanoj maskari oko očiju, vide i ćute, znaju da ponekad život razmaže po licu boje...
 Zamišljam je kako u kuhinji sa crno-bijelim pločicama, vješto barata  tehnikama spremanja hrane, kako uz pjevušenje hitova iz osamdesetih zamišlja podijum na kojem se vrti i pleše… zamišlja život udoban i lak, negdje u tim smjenama između nekoliko poslova, između peglanja tuđih haljina za neke dobre provode… Zamišlja neki svoj provod, davni  i  nezaboravljen, vadi iz plakara cipele na štiklu, jer ona od provoda ima ovaj dan, od koga uvijek može biti nešto neočekivano… Oblači zeleni džemper i odlazi u južni dio grada, na posao…

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.