Nauka je istinito vjerovanje, tj. vjerovanje u naučne dokaze, možda bolje rečeno način kojim se sumnja otklanja kritičkom upotrebom razuma.

U ljudskoj civilizaciji je rasprostranjen strah od Boga. Pored tog straha prisutan je i strah od drugih natprirodnih sila. Taj strah se manifestuje na više načina. Čućete često, ili izgovoriti, nešto poput onog “to mu je sudbina”, “od sudbine ne možeš pobjeći”. Sudbina se doživljava kao neka vrsta prijetnje od bolesti koja se može pojaviti u budućnosti, strah od smrti, od materijalnog i bilo kog drugog gubitka. U težnji da preduhitri sudbinu, čovjek pribjegava raznim vrstama vračanja, gledanja u olovo, gatanja u šolju kafe, bavi se astrologijom, horoskopom, čitanjem raznih zapisa, a u posljednje vrijeme prisutna je i  ekspanzija parapsihologije praćena prisustvom raznih mističnih eksperata koji se edukuju u nekim dalekim mjestima, gdje provode dane sa malo hrane, u višesatnim meditacijama.

Ljudi vjeruju u vještice. Da li je neko od vas čuo za neku komšinicu… koja ima “urokljive” oči, i za koju je onaj neki vidoviti baš rekao i opisao je kako izgleda, iskazavši sumnju da je ona “bacila nešto”…? Više puta sam čula da se leptirica naziva vješticom. Pokušavajući da nađem odgovor kako je došlo do tog spoja saznala sam da postoji vrjerovanje po kojem su vještice nakon što su ustale iz groba pretvorene u leptiricu i kada ih neko primijeti pametno je da je ubije jer one napadaju ljude i djecu.

Da ne zaboravim one žene koje su sposobne da budu vještice, i koje su ili tako rođene ili su to umjeće naučile od njihove babe koja je po selu vještičarila.

Postoji još štrahova. Strah od pakla, od smaka svijeta, od čistilišta, od onoga poslije smrti, itd.

Postoji vjerovanje, koje posmatrajući iz naučne perspective svakako nije podržano, po kome duša odmah nakon smrti biva izložena sudu Boga, koji procjenjuje grehove, nakon čega se duše razvrstavaju, neke idu u raj, neke u pakao, dok oni sa slabijim grehovima odlaze u čistilište. Ove poslednje duše mogu se javiti živima, postavljajući im razne zahtjeve.

Psihologija kao nauka se bavi pitanjima religioznosti i njihovim uticajem na psihički život pojedinca. Psihologija često posmatra i na taj način postaje svjedok čovekovog načina života i psihičkog stanja koje je rezultat njegove religioznosti. Religijski strah, kao i ostali strahovi, utiču na čovjekov odnos prema sebi, prema svijetu oko sebe, djelujući na psihičko funkcionisanje, doprinoseći, između ostalog, osjećanju krivice, razvoju depresije, psihotičnim procesima, itd. 

Osjećanje koje se javlja kada osoba prekrši moralne norme i pravila ponašanja je krivica. Dobro je što ljudi imaju savjest, jer bez toga bi činili mnogo više loših djela. Tada osjećanje krivice može da bude adekvtano i javlja se kada je moralna norma koju je osoba prekršila društveno određena, tako da je krivica razumljiva drugim ljudima. Pored zdravog osjećanja krivice, postoji i nezdravo koje se najčešće ispoljava samoosudom i za najmanji propust u životu.

Znatan procenat religioznih ljudi zapada u stanje depresije zbog straha od strašne Božije kazne.  Intezivne i iscrpljujuće meditacije, višemjesečni postovi, strah od kazne Boga, “nedozvoljene” misli, sve to vodi u izvjesno poništavanje i depresiju.

Jasno je da su iracionalna uvjerenja preteča nezdravih osjećanja i psihičkih problema. Na ovom mjestu otvaram temu, a tiče se raznovrsnosti iracionalnih misli koje se tiču vjerovanja u paranormalne i natrpirodne sile. Ovakva pozicija je siguran put ka problemima mentalnog sazrijevanja i zdravlja.