Usamljenost uvećava agoniju smrti

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Usamljenost uvećava agoniju smrti

Najveća usluga koju možete pružiti nekom ko je suočen sa smrću jeste da jednostavno budete uz njega. Ljudsko biće se suočava na različite načine sa smrću, bilo da boluje od smrtne bolesti ili je riječ o fizički zdravim pojedincima koji osjećaju užasan strah od smrti te im najznačajniju podršku predstavlja prisustvo drugog.

Nedavno u razgovoru sa čovjekom koji je bolestan i koji je svjestan svoje bliskosti sa smrću čula sam riječi koje potvrđuju gore navedena kazaivanja. Naime, već više mjeseci je na liječenju, ali to ne znaju njegovi roditelji koji se nalaze u trećem životnom dobu. Ne samo da on nije spreman da im saopšti šta se dešava, već čak pokušava da im prikaže svoj život boljim nego što jeste, uključujući se u dodatne profesionalne edukacije, nakon čega o tome sa njima priča. Njegovo osamdesetogodišnji otac ponosi se sinovljevim uspijesima, dok njegov sin smrtno bolestan želi da ga on samo zagrli jer mu se čini da bi mu tada bilo lakše.

Naša kultura oko samrtnika stavlja veo tišine i izolocije. U prisustvu umirućih, članovi porodice i prijatelji se sklanjaju jer nemaju ideju šta da kažu. Izolacija funkcioniše na dva kolosjeka: ne samo da zdravi izbjegavaju smrtnike iz straha da ne uznemire osobu koja umire, ili iz straha od suočavanja sa sopstvenom smrću, već i na drugom kolosjeku oni koji umiru često učestvuju u stvaranju sopstvene izolacije. Oni prihvataju tišinu, da ne bi uvlačili bliske ljude u svoj mračni svijet pun strahova i neizvjesnosti.

Mnoge novije psihološke studije ukazuju da su bliski odnosi osnovni preduslov za sreću. Sva ljudska bića su sazdana tako da se povezuju sa drugima. Kroz evoluacionu istoriju registruju se uvjerljivi dokazi koji ukazuju na ljudsku potrebu da pripadamo, jer smo oduvijek živjeli u grupama sa intezivnim i trajnim odnosima među članovima.

Umiranje je oblik egzistencijalne usamljenosti i ujedno najusamljeniji doživljaj u životu. Egzistencijalna izolacija je manje učestala u ranim životnim fazama, dok je jače doživljavamo kada smo stariji i bliži smrti. U to doba postajemo svijesniji činjenice da će naš svijet nestati i suočeni smo sa stvarnošću da niko ne može da nas prati na tom okrutnom putu. Tako se egzistencijalni karantin tiče gubitka ne samo svog biološkog života, već i svog induvidualno izgrađenog svijeta: “…intezivnih osjećanja kako zarivam lice u očev zagrljaj, kako u studentskim danima razmjenjujem pogled sa kolegom pun uzbudljivih očekivanja, kako u dvadeset četvrtoj sa prijateljem krećem u obilazak Evrope…“ sva ta sjećanja i mnoga druga dostupna su samo pojedincu, meni moja, a vama vaša. A svako sjećanje je induvidualno i nestaće smrću pojedinca.

Usamljenost u mnogome uvećava agoniju umiranja, a ovdje se vraćam na početak priče riječima: “Najveću uslugu koju možete pružiti nekome ko je suočen sa smrću jeste da jednostavno budete uz njega.”

U XXI vijeku svi koji pate od strepnje od smrti, u kojem god obliku da se javlja, imaju mnogo veću šansu da se povežu sa širom zajednicom. Uz veću otvorenost u psihologiji, psihoterapiji i medicini i uz dostupnost grupa samopomoći, kao i raznih grupa podrške na internetu, osoba koja se suočava sa smrću ima nove izvore za ublažavanje strepnje od izolacije.

Najdjelotvornije su grupe koje vodi stručnjak koji potencira empatiju među učesnicima, preko koje članovi jačaju svoje samopoštovanje i osjećaj efikasnosti.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.