E nećeš, vala. Diši.

Piše: Dragana Pribilović

Nakon što sam operisala srce shvatila sam da želim da budem planinar. I da sam nedovoljno ronila, a vjerujte da sam stalno bila pod vodom. Kada sam ugradila pejsmejker shvatila sam da je malo svega. Shvatila sam šta sve nijesam, a trebalo je. Od prvog do drugog šava ispod lijeve ključne kosti stao je čitav jedan život.

E nećeš, vala. Diši.

Stalo je 365 stepenica do Njegoševog mauzoleja i jedno : "To bi samo luda žena uradila!"
I jedan skok u vodu, kasnije predstavljen kao pad, bilo je jače od mene.
Nekad, mada rijetko, pređem kažiprstom preko tih rezova... Kao preko kakavih medalja.
Nakon što sam operisala srce, shvatila sam da nikada neću skočiti padobranom. Da li sam ranije imalo to u planu? Ne znam...
Ali osjetila sam kao da su mi oduzete te mogućnosti...Tamo na hladnom hirurškom stolu, tek probuđena nakon ušivanja... Shvatila sam... Neću skočiti padobranom, roniti na 20 metara dubine, neću trčati maraton, spustiti se zip lajnom, neću moći da budem planinar.
Jesam li htjela inače? Ne znam... ali odjednom sam znala, nikada više to neću moći.
Između dva ožiljka stane milion pitanja... Potpitanja i strahova. 
To je preživljavanje bilo satkano od milon svakodnevnih malih smrti. Ta je borba za život bila stakana od odustajanja koja su umirala na: "E nećeš, vala. Diši. " 
Bijela, sterilna bolnička soba i na meni tamno zelena spavaćica do koljena. Hladna i grebe.
I doktor koji kaže: " Operisaćemo sjutra. "
I na moje : "Zar je toliko hitno?"
Odgovara sa: " Svakog časa moze doći do naprasne smrti."
A meni tek osamnaest... Ne znam još ni šta je život... A već mi porgnoziraju smrt.
" E nećeš, vala. Diši."
Dvije suze su se, onako krijući, skotrljale niz moj obraz. Ne zbog toga što me je bilo strah, već zato što su to rekli pred majkom. A smatram da, da na ovom svijetu ima kakve logike i pravde, ni jedan roditelj nikada ne bi čuo ime svoga djeteta i riječi “naprasna smrt “u istoj rečenici.
Vjerujem da srećni roditelji ne dožive loše dijagnoze svoje djece... Ugradnje elektro šokova… Hemoterapije... Smrti...
Pred sam početak operacije doktor mi govori: "Majka i brat su ti ispred sale. Ostale stvarno nijesmo mogli da pustimo…" 
Slijedeće čega se jasno sjećam bila su njihova lica na hodniku kada su me izveli iz sale. I trud iz petnih žila da ne zaplačem. Govore mi: "Bravo. Jesi dobro?"
Bole me pluća. I kičma. I koljena. I šake. Ramena i ključne kosti. Kukovi i lopatice.
Stiskam pesnicu i podižem palac.
Nego šta nego sam dobro. Žena kojoj su rekli da će joj dijete umirjeti ne smije još i saznati da joj je ono u bolovima ili mu vidjeti suze...
Osmjehujem se. Taj je osmijeh bio prkos bolnom tijelu. Tim sam osmijehom skočila sa padobranom, zaronila na 20 metara dubine, istrčala maraton, popela se na vrh Durmitora i preplivala Bokokotorski zaliv.
Na kraju krajeva, ja sam prošla mnogo lakše...Meni su operisali srce... Ali majci su ga amputirali...❤

Slični članci

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.