Nestrpljivo čeka razgovor sjedeći na ivici kreveta, o čemu me obavještava kada sam ušla u sobu. Kao i sve pristojne dame i ona dočekuje goste svečano obučena. Odjevena je u crnom čipkanom kompletu, suknja i bluza. Na pune usne je nanjela ciklama karmin. Svježe je ofarbana i uredno počešljana. Odaje utisak da je svakom detalju posvetila pažnju. Pogled privlači njeno otkriveno lijevo rame. Iako Ali ima preko osamdeset godina, osjeća se prisustvo njene tendencije ka zavodljivosti. Uz osmijeh, rukom mi pokazuje da sjednem na krevet preko puta nje, što i činim. Pitam je kako je, kako je spavala. „Uplašila sam se da nećete doći.“ Odgovara mi, uz dodatak da joj prija kada je slušam. Žali se na niz somatskih smetnji, danas je bole ruke i koljena. Nekako lagano zavrće suknju i spušta nadkoljenice kako bi mi pokazala kako su joj koljena otekla, dok ih obavija svojim šakama.  Riječi izgovara gotovo šapatom. Taj vlastiti dodir je asocira na njenu mladost, na početak liječenja, na iskustvo liječenja. Opisuje prvi pregled kod čuvenog psihijatra, koji joj je obećao specijalni lijek. Bilo je to prije mnogo decenija...“Rekao je da će iz Beograda za mene poslati jedan specijalni lijek, koji je tek bio proizveden. Nije ga poslao, ali njegov pregled pamtim. Tada sam imala doživljaj da me grudve udaraju po tijelu i da ne mogu da hodam. On je tražio od mene da zavrnem suknju, baš ovako kako sam je sada zavrnula. Gledao je u svog asistenta, mladog doktora koji je stajao meni iza leđa. Onda je svoje ruke stavio između mojih koljena. Pitao je da li osjećam toplotu i konstatovao da moje noge zaista trpe bol i da mi je teško hodati...“

Uvidom u Alinu istoriju bolesti evidentira se niz tjelesnih simptoma, ne podržanih organskim uzrocima. Porodična situacija navodi na analizu odrastanja u višečlanoj porodici u kojoj je rođena kao najmlađe dijete. Protektivnost starijih siblinga je bila zapažena uslijed rane smrti oca. Umro je kada joj je bilo dvije godine. Najpažljivije moguće opisuje svoja sjećanja na oca, iako su ona diskutabilna i vjerovatno proizvod imaginacije, koja se tokom odmicanja priče polako utapaju u opis najstarijeg brata, koji je na očevoj sahrani obećao da će se brinuti o Ali. Brat je tada imao dvadeset dvije godine, a Ali svega dvije. „Sjećam se tih njegovih riječi..“

Alini simptomi, iako su bili prisutni još krajem osnovne škole, kada je patila od nemogućnosti izgovaranja riječi, se pojačavaju u njenoj ranoj mladosti, kada se kao službenica u jednom malom mjestu zaljubljuje i započinje ljubavnu vezu sa visoko pozicioniranim i priznatim čovjekom u njihovoj zajednici. Ta razmjena sa emotivnim partnerom, njegovo nuđenje ljubavi i njeno odgovaranje na nju, uprkos tome što je on kod kuće imao ženu i djecu, što je izazvalo ogovaranja i poglede poznanika i žitelja mjesta u kom je živjela, i time povredu njene časti i dostojanstva, predstavljala je za nju psihičku traumu. O njoj sada priča. Prošlo je više od šezdeset godina od tada. Govori sa izrazom divljenja i još uvijek prisutne prijatnosti. Kao da uživa dok govori o njemu. U periodu bujanja njihove ljubavi, odlučuje da se naprasno uda. Opet pravi atipičan izbor, bira mlađeg muškarca. On joj se divi i cijeli život bira da bude uz nju, trpeći i pokušavajući da udovolji svim njenim prohtjevima.

Da li je odnos koji opisuje sa poznatim psihijatrom jedan kratki transfer kojim joj je pokazao da je on prvi odrastao ozbiljni čovjek koji je posvetio pažnju njenim žalbama?

Frojd je vrlo rano u terapiji prestao da sluša Doru, fokusirajući se na svoje tumačenje seksualne tajne i pronalaženja biseksualnosti i homoseksualnosti, dok se nadam da je Ali od psihijatara koji su sa njom radili uspjela da uspostavi kontinuiran transfer. Nisam uspijela da to saznam od nje.

Ona i danas, u trećoj životnoj dobi, ispoljava dramatičnost, romantičnost i u potrazi je za pažnjom. „Upakovana“ je tako da zadovolji očekivanja i zasjeni drugog. Živi u svijetu fantazije sa svojim romantičnim aspiracijama, kreirajući fantazme zavođenja suprotnog pola. U toj ulozi joj je i danas udobno. Tako se i rastajemo.