Dan je bio ljetnji,  ljepljiv i razliven. Ugrijalo je teško sunce  i zagrijalo hercegovački kamen. Nije bio dan za šetnju, pa je Ana odlučila da se upozna, kroz priču, sa pretkinjom. Skuvali su joj jaku, crnu kafu, onakvu kakva se pije u tim krajevima i  pozvali je pod hrast pred kućom.
Bio je neki od ljetnjih svetaca, pa ni muški nisu bili u polju. Cijela je ta kuća, napravljena pored stare od kamena, bila puna ljudi i djece. Nisu svi živjeli u njoj, ali kada i kako su došli, Ana nije znala. Nagađala je da je to zbog njene posjete, što je  poslije toliko godina otac dovodi u svoj zavičaj, pa su mnogi došli da baš nju vide… Već osunčanih lica, koščatih ruku i spremnog osmijeha, počeli su da se šale. Šalama su se vraćali u davna vremena. Ana je primijetila da, mnogi od njih, pričaju priče koje su čuli i zapamtili kao djeca, i bilo joj je čudno kako se još uvijek, i to baš u njenoj lozi, gaji i prenosi  riječ.
Kroz  anegdote o Velikom ratu i  priče o hercegovačkoj dosjetljivosti, došli su do Cvijete. Umrla je  šezdesetih godina prošlog vijeka, i veliki broj ovih što pričaju sjećaju se nje kao djeca, ili je pričom svojih predaka oživljavaju ovog ljetnjeg dana, u hladu pod hrastom. I Cvijeta, pogurena i riđokosa, u velikoj šarenoj suknji, prolazi tik pored njih.
Rat je dočekala kao udovica. U kamenoj kući sa dva mala prozora. Kćeri su joj, osim Tode, bile već udate. U toj je kućici, sa ćerkom i dva sina, dočekala i preživjela rat. Strašnija od samog rata bila je glad, nemogućnost da se nađe zalogaj…Srećom, imala je jednu kozu  i par kokošaka, pa je teške i hladne godine  prebrodila onako kao i drugi, strpljenjem i trpljenjem.
Jednom je, u prvim posleratnim godinama, ta njena koza ušla u komšijsko dvorište i pojela sve na što je naišla. Prgavi komšija Spasoje  nije mogao da podnese taj  komšijski  nemar ni kozju halapljivost, pa ju je zaklao i onako toplu je donio Cvijeti. Cvijeta je prihvatila bez riječi, jer koza je, zaista, zgriješila. Sjutradan je Spasoja pozvala da  sa  porodicom dođe na ručak, prvi obilati poslije rata, onaj koji  je spremila baš  od te  koze, jedine hraniteljke svoje  nejači. Nije htjela Cvijeta da postidi komšiju, samo da podijeli ono što je imala, kao i uvijek. Znao je Spasoje kakva je Cvijeta, čak i onda kada joj je ljutito predao zaklanu kozu, kad je vidio da nema mržnje ni osude…Već mu je to bio dovoljan prijekor. No, bilo je kasno da ispravi trenutak, zato je Cvijeti dao svoju kravu.
Pričaju kako je Cvijeta bila melemna, ljekovita za svačiju nevolju i muku. Nikad se nikome nije žalila, iako joj nije bilo lakše no drugima. Bilo je dana kada su je gledali da sjedi na kamenu pred kućom i ćuti. To je ćutanje bilo ispunjeno molitvom, kažu oni koji je pamte. Znaju to, jer je s proljeća išla u Crnu Goru, pa bosonoga prilazila moštima Svetoga Vasilija Ostroškoga, da moli za svoje potomstvo, za svoj dom i rod. Kažu, zato se nije bojala gladi, zato nije brigom opterećivala nikoga, zato je dijelila sve što je imala… Znalo se da prosjaci što obilaze kuće, kad izađu iz njene, više ne idu nigdje. Ona bi ih sjela za sto, i  podijelila sa njima to što je imala. I uvijek tako. Znala je da je od Boga, i kad se ima, i kad se nema. I dovoljno je samo da Gospod pripazi, niko drugi ne mora…zato se nije ljutila nikad, ni na koga. Onaj ko griješi, treba  i da prašta. Lako je to, kad čovjek hoće.
 Sluša Ana, pod krošnjom starog hrasta, priče iz prošlosti, priče o svojima. Majka joj stalno govori da preci žive kroz nas, da  nosimo njihove snove, talente, navike. Moramo da ih upoznamo, bar kroz priču, što više i bolje. Drago je Ani što ima Cvijetu, taj cvjetić hercegovački, ljekovit kao smilje… Osjeća bliskost,  iako je nikad nije vidjela. Zamišlja joj glas, tih i topao, onakav kakav  ona, sigurno, nema. Razmišlja, u čemu njenom živi Cvijeta…
Opet, bujica riječi, onih doživljenih i onih odlušanih. Sad Cvijeta gleda u svoj baun, u kojem je donijela prćiju od Dželetovića, a tamo odavno nema ništa. To gdje su žene sakrivale sokove, pletene stvari, lijepe darove, Cvijeti je bilo prazno. Ona je sve što je dobila na dar, potrošila ili proslijedila drugome. Nije htjela  da čuva stvari, da skuplja… Njoj nije pripadalo ništa, tako je mislila. Samo obaveza da proživi časno i da se nađe drugima u nevolji. Pa i kad su joj se kćeri  udavale, nije im spremala haljine, one su već bile date nekoj djevojci iz sela, koja je pošla u novi dom. Za svoje kćeri, ako se slučajno nešto nađe. Neće joj, valjda, neko birati djevojku po prćiiji…
Pomjeraju se grane staroga hrasta, ljetnji vjetar lagano zviždi kroz polje. Kroz pjesmu vjetra leluja hercegovačaka priča o precima. Ana zamišljeno gleda u brda u daljini i razamišlja o prćiji  koju joj je, u nasljedstvo, ostavila prababa Cvijeta.