To mi u očima duša stanuje...

Piše : Dora Nikolić, Dulcinea

Dobri, stari Đole Balašević, kog često i volim citirati, kaže: "Takve su, znate, osetljive osobe. Osete duplo, čuju ranije. Zato što tačno jedan korak ispred njih hoda njihova duša."

To mi u očima duša stanuje...
I u ovom se stihu posebno pronalazim. I ovaj stih nekad posebno volim. A nekad posebno proklinjem. Kad se umorim... Jer, nije uvijek lako osjećati sve, duplo. Ono dobro, a tek ono loše. Iako mi pojedini kažu da dar to je. I, zaista, odlučila sam da ga prigrlim. S razlogom sam rođena ovakva. Iako, pitam se ponekad od čega sam ja to napravljena da se za kamen vežem, a kamoli za ljude. Da proživljavam svačiju tugu i radost. Da osjećam sve i svakoga. U svakom momentu. Da brinem, i kada o meni najmanje brinu. Da grlim, iako za zagrljajima i sama vapim. Da često želim biti sama, jer mi treba od emocija odmor. Ali se uporno svijetu vraćam. Sivom i šarenom, podjednako.
"Tužna si?" Nisam. Nije to tuga, to meni u očima duša stanuje. I živi. Voli. Boluje. Zapaža. Ništa joj ne promiče. Zato pišem, zato svesku nosim uvijek sa sobom. Stani preda mnom i riječima ću isplesti priču. Hoće li biti vedra ili melanholična, zavisi kako te osjetim. Otuda možda pogled koji se ne shvata, otuda i ova njihova boja. Svaka bi druga bila neskladna meni. Ne pitajte zašto. Možda vam ne umijem odgovoriti.
Samo, jedno znam. Po danu sto ratova doživim. Štampu izbjegavam, umrlice ne čitam. Jer, i za nepoznate ljude u meni suza ima. Boli me svačija nesreća, a lijepim se novostima kao svojim radujem. Za drugačije ne znam i često sam meta kritika. "Ne zaslužuju svi, razumi." Razumijem ja, al' u meni ljubavi previše. Dječije naivnosti. Želje da posadim cvijet i tu gdje samo korov niče. Ostavite me tako da živim. Svaki pokušaj mijenjanja je isto kao kada ptici lomite krila. Fatalan. Stvorena sam baš ovakva, da puštam u svoj svijet. Da me pomaze ili pogaze. Svako daje ono što je i sam.
A ja učim. Iznova i iznova. Da ovaj dar u život pretvaram. I stvaram. Bojam. Vjerujem da nisam kriva niti čudna, da me ne vrijeđa kada ne razumijete. Ko želi da ostane, upoznaće ljude poput mene. Ko ne želi, zarobiće ga predrasude. Misliće da smo slabi, krhki, lako lomljivi. Nismo. Ne znate vi koliko hrabrosti i jačine treba da svijetu svakodnevno darujete ljubav, u istom gdje ljudi žure, ne mare, te malo grle i malo iskreno vole. Ne znate vi koliko je u nama strpljenja da čekamo one koji uvijek negdje odlaze, da se nadamo, ćutimo, opraštamo, zaplačemo međ' ljude željnih naših suza, a da nam isti ipak ništa ne mogu. Jer, svjetlost uvijek pobjeđuje tminu.
A, iako su crne, u mojim očima sija vojska svitaca, u njima snivaju sudbine svih onih koji su mi makar jednom prišli, a ja ih iz nekog razloga upila, sačuvala. Moje su zjenice ogledala mojih strahova, mojih očekivanja, moje ljubavi i mog stradanja. Moja riznica onog što skrivam, i ne dam. Ako mi to oduzmu, postaću slijepa, a gledaću. Ja želim više. Ja želim da očima govorim i kada mi usne zanijeme. Ja želim da su vam moje oči knjiga koju ćete prvo pročitati, prije ove koja će se, jednog dana, naći na policama knjižare. I koju ćete razumjeti. Kroz koju ćete živjeti. Ukoliko smo iole slični... Doista, to meni u očima duša stanuje.
Dora Nikolić, Dulcinea
Dora Nikolić, Dulcinea

Ostale tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/dora-nikolic-dulcinea

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.