Koji su kriterijumi uspjeha u današnjem vremenu?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Juče sam se vratila sa naučnog skupa na kome je veći dio vremena bio posvećen pitanjima društveno kulturalnih vrijednosti i njihovom uticaju na čovjeka današnjice.

Koji su kriterijumi uspjeha u današnjem vremenu?

Boraveći van Crne Gore vidjela sam ljude iz Sirije. Grupe muškaraca su se kretale gradom. Jedni su čekali u nekom redu, nisam mogla da vidim iz gradskog prevoza šta čekaju, dok su drugi u grupama ispred obližnjih kioska jeli hranu. Okoliš je mirisao na hranu, na hranu i tugu.

Nema zemlje gdje izbjeglice nisu smještene. Ljudi bježe pokušavajući da sačuvaju svoj život. Neki od njih su izgubili svoje članove porodice, neki ne znaju za njih. Sirija više nije zemlja kao što je bila. Ljudi su prvo počeli da se ubijaju na nacionalnoj osnovi, što je bio početak. Sada je mnogo gore, tamo više nema mira. Ljudi iz Sirije ne znaju gdje će sada.

Pitam se, ko su oni koji im pomažu?

Cunami koji je pogodio Indijski okean svakako je odnio na hiljade ljudskih života. Znatan broj drugih je doživio, pored fizičkih, i psihičke, emotivne traume koje su napravile ožiljke. Ostali su bez porodice, prijatelja, izgubili sigurnost porodičnog doma. Takve slike su se pojavile u svim medijima, svijet je ne oklijevajući krenuo u osmišljavanje strategija da im pruži pomoć. Slično je bilo tokom poplava u Srbiji, bombaških napada u svjetskim metropolama. Slično je i tokom drugih nesreća koje se dešavaju oko nas. Ova osjećanja, i težnja ka pružanjem pomoći, budu jako kratkog daha. Nerijetko budu praćena zahvalnošću što baš mi nismo pogođeni katastrofom. Malo nas se sada sjeća katastrofa, epidemija žalosti, bolesti, ratnih stradanja i nesreća drugih.

Dok pišem ovaj članak, razmišljam. Dvije milijardi ljudi na ovom svijetu ne umije da čita i piše. Jutros sam se probudila relativno zdrava, imam krov nad glavom i hranu u frižideru. Neki statistički pokazatelji bi me uveli u realnost i pokazali da je meni bolje od tri četvrtine svijetske populacije danas. No, da li mi je bolje, kako se mogu osjećati imajući svijest o ovim saznanjima?

Kako se ljudi danas liječe? Ko ih liječi?

U knjigama pisanim prije sto i više godina možemo naći opise ljekara koji su se izlagali opasnosti odlazeći na udaljena mjesta, radeći u teškim uslovima života sa osnovnim motivom da budu od koristi drugom čovjeku. Danas je takav „herojski ljekar“ gotovo izumrla kategorija.

Do kraja druge polovine prošlog vijeka naučnici, profesori, ljekari, učitelji bile su poštovane profesije. Priznanje nije bilo povezano sa novčanom nadoknadom, ali ljudi zbog toga nisu bili demotivisani da rade ono što je bila njihova profesija. Mnogi od njih su smatrali da su uspjeli osjećajući se ostvareno u životu, uprkos tome što nikada nisu imali mnogo novca. Ljudi su bez pogovora bili spremni da uče druge, učestvuju u neplaćenim aktivnostima, te je dovoljno bilo da besjede u jednoj od uglednih sfera života. Neki takvi nesebični počasni ljudi i dalje žive među nama, i hvala im što šire svoje znanje i iskustvo.

A onda je taj kraj prošlog vijeka donio finansijski uspjeh kao dominantan prestiž. Životna postignuća i uspjesi počeli su da se mjere materijalnim uspjesima, veličinom kuće, markom automobila. Uspjeh je morao biti nagrađen novcem, da bi se dokazalo da je uspjeh.

Potvrda nečije vrijednosti je redukovana samo na novčani momenat što se odražava loše, kako na induviduu, tako i na društvo. Raditi da bi se nekom pomoglo bez novčane nadoknade je postalo neprivlačno, dok su mnogi važni društveni poslovi ostali neobavljeni uslijed toga što ne donose nikakvu finansijsku dobit.

Žeđ za novcem ima značajne posljedice.

Opet se pitam, ko pomaže svim ovim ljudima kojima je pomoć potrebna?

Da li ima onih koji su prvenstveno tu zarad pomoći?

Znam neke od njih, dok ujedno nisam srećna što oni predstavljaju upadljivu manjinu.

Poznajem neke mlade psihologe koji pristaju da volontiraju, učeći vještine rada sa ljudima, čekajući vrijeme kada će stasati i uspjeti da svojim radom za sebe obezbjede i materijalnu dobit. Ponose se svojim radom, i sa velikim entuzijazmom učestvuju u višesatnim napornim zadacima, prihvatajući primjedbe kao priliku da uče, a ne kao procjenu lične vrijednosti. Neno, Milena, da li ste tu?

Znam još jednu koleginicu koja je prije njih volontirala, a sada uz materijalnu nadoknadu radi posao sa istim entuzijazmom, vrednujući uspjeh u pomaganju drugom kao ključnu nagradu.

Strijepim za put onih koji u svom životu i radu prvenstveno polaze od dobrog. Strahujem da neće istrajati, jer teško je izdržati u lakoj odjeći na mjestu gdje mećava traje godinama.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.