Transekusalizam podrazumijeva formu poremećaja rodnog identiteta koga karakteriše ekstremni nesklad između rodnog identiteta i gonadnog pola.

Oblačenje odjeće suprotnog pola nije samo po sebi pokazatelj da je riječ o transeksualnoj osobi. „Cross-dressing“, u psihološkoj literaturi se posmatra kao jedan kontinum, gdje se na jednom njegovom kraju nalaze individue koje se osjećaju i vjeruju u to da imaju muški mozak, u ženskom tijelu, ili obratno, dok se na drugom kraju kontinuma nalaze osobe koje oblače odjeću suprotnog pola, zadovoljavajući svoj fetišizam, narcističke, mazohističke ili egzibicionističke tendencije. Na ovom mjestu se neću baviti pokušajem razgraničavanja ova dva pojma, već ću akcenat staviti na pokušaju razumijevanja transeksualne osobe. Poznajem neke od njih, pokušavam da ih razumijem i da im budem od pomoći.

Transeksualna osoba, bilo muška ili ženska, duboko je nesrećna sa polom koji je u osnovi njene anatomske strukture tijela. Ovakve osobe pokušavaju umiriti svoju napetost oblačenjem odjeće suprotnog pola, ali nikada u potpunosti ne budu time zadovoljni kao što je to slučaj sa transrodnim osobama. Prava transeksualna osoba osjeća da njen aktuelni pol nije pol koji joj pripada, ona želi da bude i da funkcioniše kao suprotan pol, a ne da samo tako izgleda. Kontakt sa njihovim polnim organima za njih predstavlja izvor gađenja, koji zahtjevaju da bude promijenjen operativnim putem. Oni ispoljavaju gađenje i prema svojoj tjelesnoj konstituciji, kostima, kosi, i „bolno“ iščekuju dan kada će moći da funkcionišu u skladu sa svojim rodnim seksualnim identitetom. Često se dešava da osobe anatomski muškog tijela, doživljavaju senzacije vezane za žensku biologiju, „osjećaju ovulaciju“, imaju doživljaj začeća, a nekada i doživljaj menstrualnog ciklusa. Pravo je čudo posmatrati ih kada postignu neku svoju identifikaciju sa priželjkivanim polom, na koji način se raduju.

Među prvim zahtjevima koji se javljaju je potreba da ih drugi oslovljavaju imenom suprotnog pola.

Transekusalne osobe (uopšte transrodne osobe) mogu patiti od niza psihičkih smetnji, koji mogu, ali i ne moraju biti povezane sa iskustvima rodne disforije. Učestala su stanja depresije, psihotični poremećaji, poremećaji u ishrani, seksualni problemi. Ovo je razlog zašto je potrebno da stručnjaci obrate posebnu pažnju na jasno dijagnostifikovanje, kako bi predložili najbolju moguću mjeru liječenja, i po potrebi uključivanje medikamentozne terapije, za tretman psihičkih smetnji.

U radu sa transrodnim osobama potrebno je biti vrlo oprezan, detaljno ispitati faze razvoja, životnu istoriju osobe, uticaj stigme pripisan rodnoj nenormiranosti, uz dostupnost podrške od strane porodice, vršnjaka i sistema.

Potrebno je biti oprezan i kada se sa mišljenjem da su transekusalci jave mladi ljudi, u adolescenciji. Potrebno je pružiti im detaljnu podršku, jer nekada njihovi motivi za takvo ispoljavanje mogu biti i drugog porijekla, nekada ih koriste u svrhu privlačenja pažnje drugih.

Kada je uvrđeno postojanje transeksualne orjentacije, stručnjak za mentalno zdravlje bi treblo da osobu uputi kompetentnom kolegi, ako on to nije, koje će se baviti kako pojedincem tako i njegovom porodicom. Stručnjaci za mentalno zdravlje imaju prvenstveno zadatak da pomognu porodicama da prihvate i ublaže probleme svoje rodno disforične djece, jer porodica u ovom kontekstu ima jednu od ključnih uloga.

Transrodno ponašanje i njegov aktuelno teorijsko i praktično širok spektar ukazuje da je kodiranje roda razvojno, da zahtijeva multidisciplinirani pristup, i da pred nama postavlja izazov za dalja praćenja i istraživanja.