Lijepe ste. Svaka od vas. I zaslužujete da vas zalivaju ljubavlju, pažnjom, poštovanjem. Da vas ne prisvajaju ukoliko nisu sposobni da vole, iskreno, čisto. Ne na pola koplja, ne jer ste im "pale" kao kec na desetku samo da prebole bivše ljubavi, ne da bacaju sidro u luku za koju unaprijed znaju pravi talas napuštanja. Vrijedne ste, radile u kancelariji ili dane provodile u kuhinji brišući kašom umazana lica djece. Bile premijerke ili spremačice. Doktorice ili kasirke. Sve ste boginje. Heroine svoje životne priče. Ma nije ovo trabunjanje o feminizmu, ali svakako jeste o meni, tebi, nečijoj majci, sestri, komšinici. O ženi koja je makar jednom osjetila nemoć slomljenih krila, koja je zurila u tišinu telefona, mislila da nije vrijedna, zadovoljavala se mrvicama i srećom na gram. Koliko samo puta ti je srce na živo vađeno, daj da se ne lažemo. Koliko si puta gmizala, jer su ti govorili da ne znaš da letiš? Slomljena si im vjerovala, ne znajući da nebo je šire od okvira tvog prozora na tavanu. Ustaj! Plivaj i kad toneš! Zakrivi te linije na usnama u osmjeh, i kada bi jastuk natopila. Niko tebe ranjene nije vrijedan, poslušaj ratnika u srcu. Treba ti dan, mjesec, godina? Ne! Prestani, molim te kao žena ženu... Ovog momenta reci da sebi si dovoljna, da zeliš napokon biti kraljica cvijeća, a ne nečiji, slučajno ubrani, poljski travuljak.

Dulcinea