Odoh, na tren, u neko vrijeme prije četrdesetak godina. Prvo sjećanje na sebe i djetinjstvo upravo je sjećanje na oca mi. On leži na šarenom tepihu, ja sam legla stomakom na njegova, ka plafonu podignuta stopala i držimo se za ruke. On pomjera noge desno i lijevo, naprijed i nazad, a ja sam  u vazduhu i - letim. Srećna sam, smijem se... Moj tata je lijep, veseo, nasmijan... On je dolje, pridržavam se ručicama za njegove ruke i letim...
Onda, kako sam ja rasla i on bivao stariji, život je nekako postao ozbiljan. Nije više bilo šale i letjenja, ležernosti i osmijeha. Odjednom se nametao nekakav strašni tempo, treba da budem pristojna, moram da budem tačna, i odgovorna, i poslušna, i ozbiljna, i da završim sve poslove... I da budem obzirna, prema starijima iz poštovanja, prema mlađima da bih im bila dobar primjer. I lagano, ona koja leluja iznad tatinog osmijeha, postala je štreberka. Nikad mimo reda, nikad mimo pravila. Kad poželiš nešto što nije baš prihvatljivo, uguši želju, nije teško. Potrudi se da budeš dobra, da nikoga glava od tebe ne zaboli. Mislio je moj, nekad vedri i nasmijani tata, da je tako u životu lakše. I ljepše. Bilo ga je strah da me ne razmazi, da ne budem prenježna za život. Život je jedna ozbiljna i opasna stvar, mora tu dobro da se zapne. Podsjećala ga je na to surova durmitorska klima i teški uslovi života. Ako ozbiljno ne pristupiš životu, gdje ćeš, kome?
Bila sam njegovo najozbiljnije dijete. Najozbiljnije  sam shvatala život, valjda zato što sam tako doživljavala i oca. Vodilja mi nije bila strast, već želja da ispunim očekivanja. A onda, došla sam do polovine života. U najboljem slučaju polovine, jer nemam dugovječnost u genima. Osvrnula sam se, vidjela uredno naslagane godine, bez potrebe da oprostim nešto sebi. Osim toga, što sam bila preozbiljna. A godine koje slijede, sve manje traju, lakše se troše...Ona djevojčica  koju otac pridržava dok leti, tražila je nekad od mene da se opustim, da popustim...
 Spoznala sam da sam propustila mnoge trenutke jer sam se plašila, na mnoga vrata nisam pokucala jer sam strahovala od neizvjesnosti. Išla sam već utabanim stazama, ne želeći da vidim što  je mimo toga. U stvari, željela sam, ali me bilo strah. Kao da se nešto učinjeno ne može ispraviti. Koliko sam bila stroga i surova prema sebi...
I sada mi kaže da ne krilam. Sada, kad već dosta znam. Jasno mi je što se ujutru  teško budio i izlazio iz postelje. Preozbiljno je i  teško bilo ono vani. Teško za toplu i mekanu dušu, koja se hitrim pokretima i glasnim govorom prikriva. Teško za one koji ne prihvataju igru, nego ozbiljno gaze kroz život. Za one koje ne uzimaju kredite i imaju ušteđevinu za crne dane. Za one koji sanjaju samo dok spavaju...“Opusti se, tata, život ionako prolazi, i ovima što krilaju i onim drugima.“  Od njega, pogled čuđenja, a ne prekora. Navikao je u poslednje vrijeme na neke ludorije od mene. Taman kad je mislio da ne mora više da brine, da sam ozbiljna, sasvim. E, baš u tom trenu sam odlučila da osluškujem sebe i koristim prilike. Ne mora svaka da bude dobra, nema garancija, nema izvjesnosti...Ona četvorogodišnja djevojčica  je konačno zadovoljna, koliko joj je trebalo da me nagovori...evo već nekoliko godina radosno usklikne kad god odškrinem neka nepoznata vrata. A tata odmahuje rukom, odričući se sopstvene odgovornosti u vezi sa mnom, govoreći  jedva razumljivo, sebi u bradu: „Hm, gospođa profesorica otvara kafanu?!!“
Sigurna sam, a on to sebi ne bi priznao, da je srećan što sam se okuražila. Što, osim hrabrosti za život, imam hrabrost i za igru.