Nikom od nas nije potrebno veliko umjeće niti inteligencija da shvati šta je realno, korisno i prije svega logično, ali se pitam zašto to ne primjenjujemo?

U psihoterapijskoj praksi to se naziva otpor ka promjeni i u radu predstavlja ozbiljan problem za psihološki napredak i rast. Van psihoterapijskog konteksta ljudi to nazivaju bezobrazlukom, tvrdoglavošću, inatom, uživljavanjem u ulozi paćenika, da ne ističem one manje prijatne termine poput: kreten, glupak ili budala. Koliko smo samo puta dodijelili ovakav epitet sebi ili drugima, što ne znači da smo nekoga tim riječima cijelog okarakterisali kao manje vrijednog, već smo jednostavno navedenim etiketiranjem registrovali da problem postoji?

Zašto je teško mijenjati se?

Odgovore pronalazimo na više kolosjeka. Prije svege promjene kao takve uvijek sa sobom nose neizvjesnost, rizik novine, što niko ne preferira imajući na umu da većina ljudi voli sigurnost, pa makar ona ne donosila značajan benefit. Pored rizika koji sa sobom donosi, svaka promjena rađa i strahove, kao što su npr. strah od uspjeha ili neuspjeha, strah od destabilizacije komfora, razotkrivanja.

Dalje, svako od nas je tokom razvoja u potrazi za modelom funkcionisanja koji nas najmanje košta, koji sa sobom pokreće princip ekonomičnosti koji važi za sva zbivanja u prirodi. Čovjek teži da nađe model od kojeg ima najviše koristi i najmanje štete. To znači da bi usvajanjem novih modela jedinka morala da plati cijenu odricanja koristi koju ima od starih.

Pitam se da li je to odgovor na pitanje zašto žena ili muž trpi nasilje partnera? Zašto roditelj i dalje insistira da njegov potomak završi fakultet? Zašto sin i dalje živi sa roditeljima?

Šta možemo još reći? Promjene su nepoželjne jer troše energiju, jer čovjek prije svega ima potrebu da uz minimalna ulaganja dobije maksimalni profit. U stanju nepromijenjenosti mogu da nas drže i limitirani genetski potencijali te ne može svako podići težak teret bez posljedica na tjelesnu muskulaturu. Dok, isto tako svako od nas posjeduje mentalni sistem sa određenim ograničenjima.

Psihoterapeut u radu sa klijentom svoje djelovanje usmjerava prije svega na razmatranje rizika koji nosi promjena uopšte. Da bismo se snašli u svijetu mi prije svega stvaramo neke specifične obrasce odnosa prema sebi, drugima i životu uopšte. Ovako formirane relacije omogućavaju čovjeku doživljaj stalnosti i izvjesnosti. To je razlog zašto smo vezani za bliske ljude, prostor u kome živimo, neke svoje navike, uznemiri nas kada promjenimo nešto kod sebe, pa čak i banalna stvar, kada ošišamo šiške.

Jasno vam je da sve to proizvodi doživljaj sigurnosti, odnosno kontrole. No šta je kontrola? Nasmijaću se i reći da je to lažna tendencija, doživljaj kontrole nije stvaran jer sve teče i sve se mjenja. Zbog potrebe za tom laži mi je često držimo neosviješćenom. Mnogi od nas, naime, posjeduju misao o potpunoj kontroli nad svojim životom, iako nas okružuje pregršt dokaza da ne posjedujemo ni sigurnost da ćemo biti živi za pola sata, a kamoli nešto drugo. To čime ljudi sebe varaju zove se pseudokontrola, no kako nam odgovara i drži nas u stanju nepromjenjenosti daje nam lažni signal da posjedujemo moć.

Otpor ka promjeni je svakako dio ljudskog potencijala. Fakat je da otpori imaju svoju svrhu jer nas oni u velikoj mjeri čuvaju od nama teško prihvatljivih istina koje promjene nose sa sobom. Problem nastaje kada otpor ka promjeni podržava neki psihopatološki simptom, tada se u psihoterapijskoj praksi suočavamo sa jedinkom koja bi željeja da riješi problem, ali ne želi da se mijenja.

Hajde probajte da boravite u Parizu, a da sjedite kod kuće ili da završite fakultet bez odlaska na ispite. No, ovo drugo je možda i moguće...