“…Prvo sam se dokazivala u osnovnoj školi, težeći da postignem sve petice i upišem gimnaziju. U gimnaziji sam danonoćno učila, da bih sačuvala luču i upisala fakultet koji želim. Zatim sam upisala jako težak fakultet i završila ga u roku. Završila sam ga prije nešto više od mjesec dana. Šta se onda desilo? Postavila sam cilj da se odmah zaposlim, da moram što prije da obezbjedim krov nad glavom, za mene i mog dečka. Iscrpljena razmišljanjem o narednim koracima, osjetila sam prazninu, nemoć i poželjela da me nema...“ Ovo je samo jedna od priča djevojke koja ima 23 godine. Ima ih mnogo sličnih.

Ovaj članak pišem jer mi se čini da je potrebno da počnemo da razmišljamo.

Mom životu, kao i tolikim životima, potrebni su stvarni trenuci. 

Hajde da počnemo svi zajedno da se preispitujemo. Molim vas da me slijedite i odgovorite na sledeća pitanja.

Da li ste srećni?

Da li mislite da nešto treba da se dogodi da biste postali srećni? (da pronađete pravog partnera, da kupite kuću, doktorirate, kupite automobil, otputujete u Indiju..). Da li bi to bilo dovoljno?

Provodite li dane i noći radeći stvari koje vas vesele ili veći dio svog vremena provodite radeći stvari koje vam za uzvrat pružaju najmanje radosti? Ako bi vam preostalo još mjesec dana života, šta biste izmjenili?

Čini mi se da nas civilizacijski opsjeda nedostatak trenutka kada ne pokušavamo nigdje da stignemo, kada ne pokušavamo nekog da „imamo“ ili nešto da kupimo, trenutka kada u potpunosti doživljavamo gdje smo i uživamo u tome u isto vrijeme. Postajemo globalno sve bolji u djelanju, ali sve lošiji u običnom postojanju, uključujuči tu i „biti srećan“.
Toliko smo postali dobri u življenju za bolje sjutra, da uglavnom provodimo jako malo vremena u sadašnjosti. Planiramo budućnost i brinemo zbog nje, a prije nego li postanemo svijesni toga prođe nam dan, cijela jedna godina, i sam život. Postali smo specijalisti za pripremanje za bolji život, a imamo velikih teškoća u preživljavanju sadašnjosti. Pripremamo se za karijeru, za vikend (jedan moj prijatelj danas na facebooku traži savjet gdje da ode na produženi vikend (zabilježite ovo „produženi“); pripremamo se za godišnji odmor...i kada sve saberemo..pitam se da li se mi pripremamo za to da danas što prije prođe, da život prođe....
Usmjereni smo na kvantitet, a ne na kvalitet; stimulisani na neprestanu aktivnost, umjesto na suštinu. Često sudimo o sebi i drugima po tome što smo postigli, umjesto po tome ko zaista jesmo.

Moja karijera nije Ja...Moja haljina nije Ja...Moj auto nije Ja....

Postali smo zavisni od svojih dostignuća.

“....Dobro znam da sam mislio da ću biti srećan kada sagradim kuću u Budvi, ali sada mislim da bi me zaista usrećilo da na onom placu na obali sagradim zgradu...” - jedan je od načina odlaganja sreće, do postizanja cilja. Ovu su riječi nekih od naših državljana, koje nerijetko čujem.

Kao i sve zavisnosti, potreba da se mnogo ima i mnogo radi iziskuje sve veće i veće doze da bi se osjetilo zadovoljstvo, sve do tačke kada ništa više ne pričinjava zadovoljstvo. Mnogima se upravo to dešava. Kupili su kola i stanove, na ljestvici uspjeha se penju sve više. Pokušavaju da svojoj djeci i roditeljima pruže sve ono što prethodne generacije djece i roditelja nisu imale. Polako, međutim, javlja se sumnja da nešto tu nije u redu, da ti snovi koji se slijede dovode u duševni i emotivni ćorsokak: stvarni trenuci su zamjenjeni za posjed koji je stečen i ciljeve koji su postignuti, i uprkos tome nema naznake sreći. Prisutan je bijes, depresija, strah.

U XXI vijeku postajemo društvo koje sve više ispoljava simptome duboke emocionalne i, usudiću se reći, duhovne krize. Sadašnja srednja generacija je razočarana, bori se sa disfunkcionalnim emocijama koje su produkt razbijanja iluzije nestajanjem bezbjednog svijeta njene mladosti. Stariji se sa nostalgijom sjećaju prošlosti u kojoj je, možda, bilo manje tehnoloških pomagala, kažu oni „čuda“, ali svakako više zdravog razuma. Mladost, adolescenti i djeca su kao generacije obilježeni  strahom, bijesom, cinizmom, depresijom...
Mnogi od nas su vaspitavani da vjeruju u neprikosnovene vrijednosti, a za većinu to sve više postaju daleki snovi o kojima sa sjetom sanjaju: brak koji traje čitav život; bezbjedan komšiluk; uvjerenje da će naša djeca živjeti bolje; dovoljno vremena za uživanje sa bliskim ljudima, za šetnju, za ćutanje, vremena da ne radimo ništa.

Naglasiću da je ovo što sam napisala samo jedna strana priče. Postoji mnogo onih drugih u kojima postoji mnogo snažne brige o ljudima i težnje koja želi promjenu. Svi se bore sa istim osjećanjima.

Na kraju reći ću da mi, kao ljudi, imamo problem. Ne možemo liječiti pojedinačno bolesti društva, ali svakako možemo tome doprinjeti sa više brige i svijesti o tome šta se dešava u nama i oko nas. Sigurna sam da od samorazvoja zavisi i razvoj društva i civilizacije.