Dijete nasljedno donosi sa sobom jezičku sposobnost koju je potrebno da nakalemi na jezik kome je izloženo. Pogrešno se smatra da je za sposobnost razumijevanja,  stvaranja rečenica i usvajanje gramatike dovoljno s jedne strane dijete, sa svojim urođenim jezičkim aparatom i s druge strane govor, tačnije slijed izolovanih rečenica.

Socijalna interakcija je sa drugim ljudima, komunikacija uslijed praktične djelatnosti, igre ili učenja od presudnog značaja sa stanovišta nove lingvistike.

Istina je da svako dijete ima svoj tempo razvoja. Možete primijetiti često velike razlike između djevojčice i dječaka na uzrastu od dvije godine, čućete malu brbljivu djevojčicu i slabo govorljivog, tihog dječaka.

Razvoj jezika ne odvija se pravolinijski, već se razlikuje od djeteta do djeteta. Uobičajeno je da većina djece izgovori prvu smislenu riječ između 10. i 12. mjeseca. To je razlog zašto na pregledu kod psihologa stručnjak roditelja pita kada je vaše dijete izgovorilo prvu riječ.

Ako pođemo od polazišta nove lingvistike ovdje se možemo zapitati da li je moguć razvoj govora nezavisno od socijalnog razvoja djeteta i njegovih emotivnih odnosa sa drugim ljudima? Da li je za razvoj jezika dovoljna samo izloženost samom jeziku?

Djeca u 21. vijeku, odrastaju u okruženju koje se znatno razlikuje od okruženja u kojima su odrastali njihovi roditelji. Ključna razlika je u tome što djeca većinu vremena provode u zatvorenom prostoru, ne druže se sa drugom djecom, izlažući se raznim elektronskim uređajima. Dovoljno je samo da obratite pažnju na djecu i njihove roditelje koji se nalaze u vašoj blizini. Djeca bez problema prstićem prelaze po ekranu smartfona, za čas na youtube-u pronalaze crtać ili neki drugi njemu zanimljiv sadržaj. Za razliku od svojih roditelja, djeca odrastaju u digitalnom okruženju.

Kako bih odgovorila na pitanje kako to utiče na njihov razvoj navešću eksperiment P.Kul-a i saradnika koji su ispitivali ulogu socijalnih činilaca u razvoju govora? U eksperimentu su učestvovala američka djeca na uzrastu od devet mjeseci (kada još uvijek postoji mogućnost usvajanja glasova iz drugih jezika sem maternjeg), koja žive u sredini u kojoj su svakodnevno izložena engleskom jeziku, uče razlikovanje glasova i izgovaranje glasova stranog jezika. Učenje se odvijalo u četiri grupe i u svim grupama partneri djeteta su bili govornici kojima je jezik kome se izlažu djeca maternji jezik:

a) prva grupa je učila glasove kineskog jezika u neposrednoj živoj komunikaciji sa osobom,
b) u drugoj grupi potpuno isti govor se djeci davao preko televizije,
c) u trećoj grupi se potpuno isti govorni materijal djeci puštao preko audio snimka,
d) u četvrtoj grupi djeca su bila izlagana istoj količini stimulacije samo pomoću engleskog jezika.

Nakon 12 sesija izlaganja govora raspoređenih u 4-5 nedelja izvršena su kontrolna ispitivanja sposobnosti razlikovanja glasova karakterističnih za kineski jezik. Rezultati ovih eksperimenata su iznenađujući i ujedno zabrinjavajući. Samo su djeca koja su bila u živom kontekstu naučila razlikovanje glasovnog stranog jezika, kod ostalih grupa nije bilo nikakvog napretka.

Ovdje se nameće jedno ključno pitanje o širim reprekusijama ovog nalaza za razvoj djece u tehnološki razvijenim sredinama u kojima su djeca od najranijeg uzrasta u velikoj mjeri izložena interakciji sa vizuelnim materijalom.

Pokušaću da objasnim prostijim jezikom. Mozak novorođenog djeteta je “plastičan” i da bi se razvijao on mora da prima stimulus. Ukoliko neki djelovi mozga nisu stimulisani, u njima se razvija broj veza između ćelija. Mozak nema unaprijed zadatu strukturu već se mijenja u skladu sa potrebama, što nedvosmisleno ukazuje da će struktura djetetovog mozga u najvećoj mjeri zavisiti od načina vaspitanja, odnosno od vrste uobičajenih aktivnosti. Kako su naša djeca sve više izložena tehnologiji, njihovi mozgovi se prilagođavaju ovoj vrsti okruženja, što može imati ozbiljne posljedice manifestovane neprilagođenošću drugim vrstama okruženja i stvarnom životu.

Uticaj digitalnog okruženja, dakle, predstavlja jedan od faktora rizika za nastanak pervarzivnih razvojnih poremećaja (nekih oblika visokofunkcionalnog autizma), nedostatka socijalnih vještina, poremećaja pažnje, impulsivnosti i nesposobnosti odlaganja zadovoljstva, zavisnosti od kompjuterskih igara, socijalnih mreža, pornografije, kockanja i kupovine.

Dragi roditelji, pokušajte da vrijeme koje vaša djeca provode uz digitalnu tehnologiju što više zamjenjujete igrom i druženjem sa njima.

Save

Save

Save