U razvijenim i demokratskim društvima žene više nisu spremne da žrtvuju svoje ambicije promovišući muža ili starajući se o djeci. Tražeći prostor za ostvarenje svojih ambicija, one sve više preferiraju da obavljaju izazovne i stresne poslove i time ostvare punu ekonomsku samostalnost, budu cijenjene i poštovane, izgrađujući svoj induvidualni identitet. U takvom kontekstu, usudiću se reći, boreći se za induvidualnost žena razvija se jedan od bitnih uzroka krize i transformacije porodice. Žene se zbog toga često odlućuju da napuste porodicu i žive same, ili samo sa djetetom, te u hijerarhiji motiva dajući prednost profesionlnom uspijehu, insistirajući na svojoj slobodi i samostalnosti, te tako birajući dinamični stil i način života.

U populaciji žena koje rade, a razvedene su, nailazimo na prisutno osjećanje krivice ili stida, te na njihovu stalnu brigu i nastojanje da podjednako sebe daju i na poslu i u ulozi majke.

Briga i podizanje djece predstavljaju odgovornost i izazov koji se usložnjavaju i postaju veći za samohrane ili razvedene roditelje. U takvim situacijama problemi se usložnjavaju, pored težnje ka poslovnom napredku, kod roditelja se javlja osjećanje krivice zbog svoje promašene veze, i strah da zbog tog neuspjeha njihovoj djeci prijeti rizik da dožive mnoge emocionlne probleme.

Oni iz tog razloga kao da osjećaju krivicu koju u ne malom broju slučajave preoblikuju u razmišljanja poput: „Razvodom sam uništila-io život djetetu, sada mi ne preostaje ništa drugo nego da što više radim kako bi mu pružila-io sve moguće rekreativne aktivnosti, priliku za obrazovanje i da mogu da mu kupim sve što poželi“.

Sve veći procenat razvoda stvara jednu novu populaciju roditelja, vikend očeva. Takvi roditelji pokušavaju da dvije nedjelje bliskosti i pažnje uguraju u dva dana koje provedu sa djetetom. Oni dolaze naoružani idejom da će u ta dva dana uraditi sve ono što njihovi očevi nikada nisu uspjeli, popuštajući im, dozvoljvajući im većinu onog što mama brani. Takvi očevi ponosno pred dijete tresnu najatraktivnije igračke, čekajući da se djeca oduševe.

Pitate li se roditelji da li je to ono što djeca žele?

- Žele da osjećaju kako je zbog njih naš život drugačiji i srećniji.
- Žele da se osjećaju voljenim i vrijednim.
- Žele da osjećaju da ih prihvatate baš takvim kakvim jesu.
- Žele da osjete da ste ponosni njima i da ne želimo da nisu naši.

Mnogi problemi nas odraslih imaju svoje porijeklo u našem iskrivljenom sistemu vrijednosti, koji naglašava ono što smo postigli, a ne ono što jesmo, kao mjerilo sopstvene vrijednosti. Zadatak nas odraslih je da podržimo djecu da razbiju to shvatanje podsjećajući ih da ih njihova ličnost, a ne samo ono što su postigli, čini posebnim.

Znam jednog mladog čovjek koji je razveden otac. On ima teškoću da održi novu vezu jer je opterećen brigom o djetetu, ujedno razmišljajući da to po njegovog sina može biti loše. Kada je sin kod njega, on čak izbjegava i kontakt telefonom sa prijateljima i djevojkom, razmišljajući: „Neću da pomisli da nisam tu za njega“.

Mnogi roditelji naprave grešku ne ispunjavajući sebe, odričući se sopstvenih potreba u ime potreba svoje djece. Ovakav stav je naročito naglašen kod razvedenih roditelja kod kojih se ljubav prema djetetu manifestuje tako što se prožima sa osjećanjem krivice.

Roditelji se većinom osjećaju krivim ako ljubav podijele i sa nekim drugim pored djeteta, bivajući preplavljeni strahom da će jednog dana kada odraste njegovo djete uprijeti prstom u njega i reći da je on ili ona (roditelj) kriv jer da se nisu razveli ono sada ne bi imalo probleme.

Poznajem značjan broj žena koje žive samo za djecu. Odriču se sebe težeći da sve podrede djeci, karijeru, novac, konstantan nadzor.

Ako živite za i kroz djecu, na taj način pokušavajući da umanjite krivicu, ignorišete svoje potrebe, a njima ne činite nikakvu uslugu. Važno je pobrinuti se da sebi dajete dovoljno ljubavi, podrške prije nego što ste spremni da to podjelite s svojim djetetom.