Samosvijest i samopouzdanje

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka
Samosvijest i samopouzdanje

Samosvijest govori o našoj induvidualnoj svijesti i doživljavanju onog šta smo i ko smo. Zdrav, razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po zadovoljstvu samim sobom, po smirenosti u odnosu na samog sebe, dok nasuprot tome nizak nivo samosvijesti obilježava stalan osjećaj nesigurnosti, samokritičnost, uz osjećaj krivice.

Gledano iznutra, osoba sa zdravom samosviješću kaže: "Ja sam u redu, i ja vrijedim već samim tim što postojim, nisam ništa manje vrijedno ljudsko biće od drugih!"

Samopouzdanje govori o našim sposobnostima; što nam ide dobro i u čemu smo vješti, ili u čemu smo nespretni i neuspješni, i što možemo postići. Dakle, samopouzdanje je, kao što se da zaključiti, više izvan nas, više stečena osobina.

Iako su samosvijest i samopouzdanje različiti po svojoj naravi, a samim tim i neuporedivi, oni su ipak u međusobnoj vezi. Pokušaću da objasnim. Ako čovjek posjeduje zdravu samosvijest, onda ima rijetko problem sa samopouzdanjem. Ako dijete ili odrasla osoba, koji posjeduje dovoljno dobro razvijen osjećaj samosvijesti, pokuša, na primjer, učiti slikanje, sasvim će funkcionalno odreagovati ako otkrije da nije talentovan za likovnu umjetnost. Takva osoba može osjećati tugu zbog neostvarenog sna, ali će to reći racionalno: “Žao mi je što neću ostvariti svoju želju, ali ja jednostavno nisam za to”. Ako je samosvijest kod osobe niska, reagovanje će biti manje funkcionalno, dramatičnije, sa mišlju “Ništa mi ne ide, ja sam neznalica”. Takve osobe su sklone da svoj čitav identitet doživljavaju kao neuspijeh.

Vjerujem da ste već iz do sada napisanog shvatili da postoji ogromna razlika između svatanja da nam nešto ne ide od ruke i osjećaja da smo glupi, neuspiješni ili krivi.

Kako se razvija naša samosvijest? Postoje dva osnovna potkrepljenja za njen razvoj i oba dolaze od strane za nas značajnog drugog. U prvim danima i godinama života od presudnog značaja je odnos sa roditeljima, dok u kasnijim razvojnim nivoima od važnosti su nam braća i sestre, prijatelji, emotivni partneri itd. Kada nas najvažnija osoba u životu vidi i potvrđuje; kada doživljavamo da smo drugima vrijedni ovakvi kakavi smo, onda imamo sve zadovoljene zahtjeve za stvaranje funkcionalnog života.

Djeca osjećaju potrebu da budu viđena i prije nego što to umiju reći. Dojenčad, koja se izražavaju samo pomoću zvukova i osnovnih mišića, zavise od toga koliko smo mi naučili uvidjeti šta stoji iza tih iskaza, što nam to oni žele saopštiti. Kada plač znači da je dijete frustrirano, nesretno, gladno, da mu je hladno, vruće, da je bolesno, itd.? Već i u toj ranoj fazi od velike je važnosti, s obzirom na jezik, pogledati dijete u okice i kazati: "Pa tebi je vruće, maleni moj", ili "O, ti si meni samo bio gladan."

Moje mi iskustvo pokazuje da, u osnovi, svi roditelji vole svoju djecu, te ne spominjem u ovom članku ljubav kao posebno značajan element brige o djetetu. Postoje velike razlike u sposobnostima roditelja za doživljavanje ljibavi i njeno iskazivanje, zavisno od njihove vlastite prošlosti. Od male je koristi roditeljsko srce prepuno ljubavi, ako ona izostaje u njihovim postupcima.

Sva djeca imaju potrebu da budu viđena. Pokušajte samo da se sjetite vašeg djeteta kako dovikuje kada nešto uradi: “Mama, vidi me” ili ”Tata, vidi me”. Ne tako mali broj roditelja je više nego spreman da gleda i da djetetu posve nešto drugo od onog što traži. Neki roditelji pribjegavaju hvaljenju djeteta riječima: “O, divno, kako si pametan”. Ovo jeste rečeno sa ljubavlju, ali je neprilagođeno. Na taj način šaljemo djetetu poruku da ga nismo razumjeli.

Drugi roditelji zauzimaju više egocentričan stav i kada ih djete doziva uzvicima “vidi me”, a skakuće na jednoj nozi, oni su skloni reagovati više po tipu “Pazi sada da ne padneš i ne povrijediš se”. Na ovaj način ne doprinose djetetovom razvoju samosvijesti. Naprotiv to mu odvlači pažnju od vlastitog doživljaja i usredsređuje ga na majčina osjećanja. Ako je majka pretežno zabrinuta, njeno će dijete gotovo zasigurno reagovati, bilo neodlučnošću i strahom, bilo nespretnom motorikom i ispunjavanjem majčinih negativnih očekivanja, doživljavajući svakog puta neuspjeh. Ovakva situacija ne sadrži nikakve elemente koji bi omogućavali razvoj djetetove samosvijesti. Zabrinutost je jedan od najvećih neprijatelja samosvijesti jer uporno ponavlja: "Mislim da ti to ne možeš."

Kada djete traži od roditelja da bude viđeno, jedino što roditelj treba da učini je da “vidi” ono što zapravo vidi. Dovoljno je putem dodira, pogledom, mahanjem ruke i pozdravom "Zdravo” poslati djetetu signal da smo tu za njega.

Ono što često može predstavljati problem je roditeljska prošlost, predrasude, ideologije i egocentričnost koji se ispriječe kao filter između oka i jezika i otežavaju put ljubavi i otvorenosti. To se događa naročito onda kada je ponašanje djece i poremećeno frustracijama i patnjom. Kada je osujećeno ono što im je najnužnije, njihova potreba da budu viđeni, oni ostaju duboko povrijeđeni kada umjesto toga dobiju procjenu “dobar si” ili “nisi dobar”.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.