Nosili smo ključeve od stana oko vrata, išli pješke sami u školu i vraćali se u praznu kuću jer su nam roditelji još bili na poslu. Prelazili smo saobračajne raskrsnice da bismo kupili žvakaće gume u obliku cigarete sićom koju smo čuvali u praznim konzervama.

Naša igrališta su bila obližnja gradilišta, hrpe zemlje, lokve sa žabama, koje smo skupljali kao kućne ljubimce. Penjali smo se na drveće, dolazili kući blatnjavi, preskakali komšijske ograde. Ljeti smo hodali bosi, tabani su nam bili crni kao ugalj, a prljavština nam se skupljala pod noktima. Skejt, roleri i bicikli definisali su naše granice – naši roditelji bi se mrštili ako smo tražili da nas negdje odvezu. Bili su isuviše zauzeti čitanjem novina, gledanjem sapunica ili ispijanjem piva sa komšijama iz haustora.

U kuću smo ulazili kad padne mrak, ni minut ranije.

Mi smo svoju djecu dobili kasno. Vjerovatno isuviše kasno. Sada smo razdražljivi, hronično nenaspavani roditelji od 40-i-kusur godina. Tvrdimo da nam nije žao što smo čekali, jer smo morali prvo da „izgradimo karijeru" i željeli da „uštedimo dovoljno novca", mada znamo isuviše dobro da niti imamo značajnu karijere, niti neku značajnu ušteđevinu.

Razvozimo djecu na ples, u muzičku, na engleski, na plivanje, na rođendane... Iako oni u potpunosti upravljaju našim vremenom, mi tvrdimo da ih ovakve aktivnosti čine kompletnim ličnostima, društvenim, obrazovanim, kreativnim...

Rijetko ih gubimo iz vida. Oni su naši mladi izdanci, pupoljci koji vire iz naše stabljike, kvalitet, trajnost i boja njihovog cvijeta u potpunosti zavisi od našeg pažljivog, odmjerenog i promišljenog njegovanja. Trpamo ih u nosiljke kao bebe, u kolica kao dvogodišnjake, dajemo im mobilne telefone da bismo pratili njihovo kretanje kada su tinejdžeri.

Spavaju u našem krevetu do srednje škole.

Iako smo mi čuvali mlađu braću i sestre kad nam je bilo 9 godina, (i naša odgovornost je bila samo da ih sačuvamo žive), sada, kao roditelji, plaćamo fakultetski obrazovane bejbisiterke, sa položenom prvom pomoći, pismima preporuke, provjerenim istorijatom, koje ne samo da čuvaju našu djecu, već sa njima prave origami, priređuju predstave, podučavaju ih filozofiji i kineskom jeziku.

Nas su uvijek posljednje birali u školski fudbalski tim i nije nam bilo dozvoljeno da plačemo zbog toga. Govorili su nam da treba da budemo jaki, da ne cmizdrimo.
Nagradu bi dobilo jedno dijete od nas 256 koje je zaista stiglo prvo u trci, ili je dobilo apsolutno najviše bodova na ispitu. Mi ostali bismo izgubili. Mi smo bili gubitnici. I to nam je bilo u redu.

Medalje, trofeji, značke i diplome za „trud“ i „učešće“ sada prekrivaju zidove soba naše djece.

Mi smo jeli hranu iz konzervi, kutija i zamrzivača. Večerali ispred TV prijemnika koji je imao četiri kanala u funkciji – tri ako je padala kiša. Sa hranom smo unosili smo sve moguće boje za hranu, aditive i konzervanse. Svoju dnevnu dozu vitamina C uzimali smo iz Cedevite. Nismo smjeli reći roditeljima da nam se jelo ne sviđa, da ga ne želimo ili da nismo raspoloženi za tu vrstu hrane. Morali smo da pomažemo svoje tanjire, pojeedemo sve i mrvicu, u suprotnom bismo slušali lekcije o izgladnjeloj djeci u zemljama trećeg svijeta. Ono što ne pojedemo za večeru dobili bismo za doručak narednog dana.

Kao roditelji, svojoj djeci satima pripremamo savršen obrok, bez glutena, iz domaćeg uzgoja, organski...

Kao djeca, obavljali smo kućne poslove. Ribali smo linoleumske podove, slagali veš, ribali wc šolje, peglali zavjese ili prali auta. Obavljali smo ove poslove zato što su naši roditelji „tako rekli“, zato što su naši roditelji imali kičmu, jer su bili diktatori kojih smo se bojali. Gotovo nikad nismo dobijali novac za kućne poslove. Da bismo zaradili novac, morali smo prodavati sladoled, prati šajbe na benzinskim pumpama, raznositi novine...

Naša djeca dobijaju džeparac samo zato što postoje. Oni su isuviše zauzeti da bi imali prave poslove. Oni imaju nepregledan izbor pred sobom. Njihovo djetinjstvo liči na šveski sto u all-inclusive aranžmanu. Mogu da biraju i kako ćemo ih kazniti – da li će ići u svoju sobu ili ćemo im nešto zabraniti...? Ali kao da je to uopšte bitno, oni i ne znaju značenje riječi „ne“.

Naši roditelji su se držali podalje od škole, vjerovali su našim nastavnicima i prepuštali im brigu o našem obrazovanju. Nisu se pisale peticije kada cijelo odjeljenje dobije jedinicu iz testa.

Niko od nas nije bio nadaren.

Sva naša djeca su nadarena.

Za koju godinu, kada naša djeca budu starija, žaliće se da smo ih previše voljeli, da ih nismo naučili kako da zarade za život, kako da raspolažu novcem, da je trebalo da ih puštamo da prave više grešaka, da ih malo više bude sramota. Žaliće se da im je trebalo više pravila, više nezavisnosti i manje našeg „prijateljstva“, manje vremena pred ekranom, manje strukture, manje paranoidnih internet linkova...

Autor: Anjali Enjeti
Izvor Huffington Post, prevod Buka