Da li roditelji “ubijaju” dječju igru i ometaju ih da nauče da rješavaju konflikte?

Da li roditelji “ubijaju” dječju igru i ometaju ih da nauče da rješavaju konflikte?

Dječja igra je nekada bila dječja igra, a danas je sve više pojam kojim se roditelji u dječjim parkovima opravdavaju pred drugim roditeljima dok pokušavaju kontrolisati istu tu igru.

Zašto?

Čemu kontrola u igri kroz koju bi djeca trebalo na svojoj koži da nauče kako da riješe konflikte, kako da izbore za svoje želje i svoje ja? Roditelji, budite sa svojom djecom, budite uz njih da im se nešto ne dogodi, ali dječje razmirice ostavite djeci, poručuje osnivačica programa Timber Nook Angela Hanscom.

Ona je svoj dugogodišnji rad posvetila razvoju programa za podsticanje kreativnosti i samostalne igre napolju, o čemu je već objavila čitav niz pametnih savjeta. Neobično je da danas uopšte postoje takve radne grupe koje se bave podsticanjem djece na igre na svježem vazduhu ali su nam to donijela moderna vremena. I ne to nije samo tako u Americi jer ova terapeutkinja možda jeste Amerikanka, ali ni situacija u našim parkićima nije baš zlatna.

Djeca moraju biti djeca da bi kroz igru naučila kako da odrastu. To nije nešto što roditelji moraju učiniti umjesto njih, a čine to jer misle da će svojom reakcijom uspjeti nekako zaštiti svoje i nadjačati tuđe dijete.

Tako se to ne radi, iako je baš takvih primjera jako mnogo, svaki dan. 

 
Da bi pojasnila što današnji roditelji rade, u svom je postu opisala jedan običan događaj. 

“Prestani, prestani!” odjednom je iz sveg glasa zavrištala djevojčica i odmah su joj se pridružile druge u dreci. Ne možeš, makni se” vikale su na sav glas i zaštitnički se postavile oko nečega što su napravile dok im se približavao dječak koji je insistirao da se igra s njima. Bio je crven u licu i tresao se od ljutnje. “Takva su pravila, i ja se mogu igrati” – vikao je braneći svoj stav, ali djevojčice se nisu dale. Uhvatile su se za ruke kako bi svojim tijelima stvorile štit i zaštitile svoju napravljenu “jazbinu” od granja, ali se ni dječak nije predavao. Najednom je poletio između njih i zgrabio nešto iz te njihove “kuće” pa brže bolje pobjegao. Curice su automatski pustile ruke i potrčale za njim pa je počela glasna jurnjava između drveća. Dok je trka tajala neki su se roditelji već podizali s klupica da smire situaciju. Hanscom savjetuje da se u takvim situacijama samo prati razvoj situacije.

Dječak je trčao, vješto izbjegavao djevojčice, a kada mu je ponestalo snage jednostavno je stao i okrenuo se kako bi se suočio s djevojčicama. Bacio je njihov ukradeni dragulj uz riječi – “Evo vam ga”, a onda se okrenuo i odšetao do drveta gdje je sjeo i nastavio se duriti sam.

Majka dječaka se uzvrpoljila jer je htjela ići da vidi što je s njenim djetetom. Htjela ga je utješiti, ali je zbog savjeta Hansom, stala i samo posmatrala. Dječak je gledao s vremena na vrijeme prema djevojčicama pa prema majci, ali se nije micao, i nije se prestajao duriti. A onda je nako nekolko minuta jedna djevojčica krenula prema njemu. Tiho je sjela pored njega na što je dječak opet počeo da viče ali djevojčica je začudo stavila svoju ruku na njegovu i nešto mu krenula tiho da priča. Roditelji su krijući gledali, nisu čuli što je djevojčica rekla, ali nakon kratkog vremena dječak se prestao ljutiti pa je na poziv djevojčice otišao kod ostalih i njihove “jazbine”. Tamo je nešto rekao djevojčicama i one su ga pozvale na zajedničku igru. 


Što bi se desilo da su roditelji reagovali na prvi znak uzbune?
 Na prvu viku? Roditelji djevojčica vjerovatno bi rekli djevojlicama da puste dječaka da se igra s njima, jer je to jedino lijepo što u tom trenutku mogu učiniti. Roditelj (majka) dječaka bi zahtijevala da dječak prestane da cvili objašnjavajući da to nije način kojim će se se djevojčice poželjeti da se igraju s njim i nakon toga bi sigurno krenula da tješi svog dječaka da je to ionako igra za djevojčice pa ako ga one ne žele, neka se s tim jednostavno pomiri. Što takav način postupanja i ophođenja ustvari znači – što i kako uči djecu? 

Ovaj primjer male dječje svađe koja je započela i završena je na nivou dječjeg ponašanja tu je djecu naučila mnogo više od svih onih situacija u kojima su te mini sukobe rješavali roditelji. A rješavaju ih, jer ko je god nekoliko dana proveo u parku s djecom, svojom i tuđom, zna da se ovakve situacije događaju na redovnoj bazi. Ako jedan roditelj pusti da djeca sama riješe konflikt, obavezno je tu onda drugi roditelj koji već očigledno počinje pogledavati i djecu i druge roditelje sav unezvijeren jer eto – ko će sada riješiti sukob. Ko je kriv, ko nije kriv, ko je kome zašto i slično.

Zašto?

Zato što roditelji misle da su odgovorni za svako pojedino izgovoreno slovo svog djeteta, pa samim tim misle da je i onaj roditelj jednako tako odgovoran za svoje dijete, odnosno trebao bi da bude – i tako svaki dječji sukob završava roditeljskom intervencijom. Zašto, pitamo se ponovo, a pita se i ova terapeutkinja koja smatra da su za većinu dječjih problema ponekada zaista najviše krivi upravo roditelji.

Iz ovog primjera je kristalno jasno da su djeca sposobna da riješe svoj sukob, da kod njih nema ni mržnje ni osvete, da su čak i u sukobu spremni pokazati empatiju i simpatiju. Dijete ne može shvatiti zašto je važno da se svi igraju zajedno, samo zato što je to neki roditelj “naredio”. Oni moraju sami shvatiti čar takve igre i zajedništva, a to će shvatiti tek kroz igru, kroz druženje, kroz društvo i to ne danas ni sjutra već tokom cijelog svog djetinjstva. Kada bi od najranijih nogu znali kako da se igraju s vršnjacima bez te stalne roditeljske intervencije, u igri van kuće gdje se mogu sakriti i maknuti od roditeljskih zaključaka i zapravo – torture, znali bi da riješe i sopstvene sukobe.

Ako se napolju posvađaju, intervenišemo rječnikom odraslih. Ako je napolju hladno, mi im organizujemo druženje s prijateljima, uz naše prisustvo, a vrlo često i naše ideje što bi djeca trebalo da se igrati.  Djeci tako ostaje jako malo vremena i jako malo prostora da uopšte razviju svoju dječju igru. O tome koliko su se kroz dječju igru izgubile mnoge, nama tradicionalne igre, takođe možemo djelimično zahvaliti roditeljima. Mi smo ti koji djeci nismo prenijeli tu tradiciju, mi smo ti koji im stalno pokušavamo nametnuti koje su igre dobre (sigurne), a koje to nisu, a čak i kada je riječ o najbanalnijoj igri hokeja na travi i od toga smo uspjeli napraviti mali fijasko. Zašto? Zato što od one nekada bezbrižne i spontane partije hokeja, fudbala ili tenisa djeca danas imaju vrijeme za takve “igre” – odnosno termine treninga koji su vježba za igru na koju se djeca organizovano dovoze i odvoze, a jedini smisao takve igre je rezultat, takmičenje, ocjenjivanje, pobjeda. Gdje je nestala igra?

O tome sve glasnije govore i učitelji koji su itekako primjetili da je danas sve više djece koji se u razredu bore sa svojim osjećajima, osjećajem pravde i zapravo cijelo vrijeme traže da im neka odrasla osoba da smjernice kako da riješi neki problem – od konflikta s drugima do obične sitnice.

Ako pustite dijete da se svaki dan igra sa svojim prijateljima, bez nadzora – u školi i van škole, da se druže i svađaju međusobno, ono će tada na svom sopstvenom iskustvu učiti – vještine pregovaranja, dijeljenja, rješavanja konflikata, empatiji, velikodušnosti, sažaljenju, dobroti, ljubaznosti, vještini zauzimanja za sebe i svoje stavove pa makar i fizički i mnoge druge vještine koje će im itekako dobro doći u životu.I zato dragi roditelji sve što možete učiniti jest napraviti korak nazad – odmaknite se od svog djeteta dok se napolju igra, prestanite kontrolisati njihovu igru i miješati se na svaki povik. Pustite djecu da se igraju i bore za sebe, a ukoliko mislite da to nije lako jer što ako se umiješaju drugi roditelji – tada, ako se relativno dobro poznate, sklopite pakt.

I odmaknite se kolektivno od svoje djece na sigurnu udaljenost. 

 
 
index.hr/roditelji.me

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.