Sva djeca tokom odrastanja imaju razne brige i strahove. Neka se plaše mačaka, pasa, buba, oluje ili mraka, dok neka druga strahuju od toga da se ne izgube, da ih roditelji ne napuste, da ne ostanu sama. Iako su brige i strahovi normalni na svim uzrastima, čak su prisutni i kod odraslih, oni mogu da nam zagorčavaju život.

Kako djeca odrastaju i postaju zreli ljudi, neki od strahova koje su imali nestaju. Na primjer, veliki broj male djece plaši se mraka, ili strepi od čudovišta koje se nalazi na terasi, ispod kreveta ili se plaše kada im se ugasi svijetlo prije spavanja. Ali, kako rastu nauče da ono čega se plaše nije zaista opasno, odnosno nauče kako da se zaštite od opasnosti.

Šta je sa strahovima koji sa proticanjem vremena ne nestaju?

Kada ljude neki strah ometa u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, uporno mu dosađuje, odnosno kada zbog njega osobe nisu u stanju da izađu iz kuće, ili da provode vrijeme sa drugim ljudima, njihov strah možda ima karakter fobije. Taj strah može biti toliko jak da ne može da se kontroliše. Ljudi mogu da imaju fobiju od otvorenog ili zatvorenog prostora, od životinja, visine, drugih ljudi, aviona, lifta, oluje, grmljavine, itd.

Kako možeš da procjeniš da li imaš fobiju?

Zapitaj se da li te tvoji strahovi sprečavaju da uradiš nešto što je za tebe jako važno. Da li je tvoj strah toliko jak da je preuzeo potpunu kontrolu nad tvojim životom?

Kada se osjećaš ugroženim, tvoje tijelo je podstaknuto da se bori, da pobjegne ili da se zaledi.

Strah se procjenjuje kao nešto strašno i javlja se svaki put kada razmišljaš o onom što te plaši ili kada se nađeš blizu toga. Reakcije poput lupanja srca, napetosti mišića, vrtoglavice, znojenja, nesigurnosti u nogama, „olovnih noga“ se javljaju uvijek, bilo da je riječ o „opasnosti“ propitivanja u školi, odlaska kod ljekara, ili nastupa pred publikom.

Ako imaš fobiju, ona vjerovatno ometa tvoje uobičajene aktivnosti. Možda se plašiš da sa svojim vršnjacima izlaziš na neka mjesta jer strahuješ da bi tamo mogao da se suočiš sa situacijom od koje strahuješ. Ti možda i znaš da ne treba da se plašiš, ali ti to nikako ne pomaže da strah prestane. Ako druge osobe i tvoji prijatelji ne razumiju od čega i kako se plašiš, situacija se još više komplikuje jer se može desiti da prestanu da te pozivaju zato jer odbijaš da sa njima ideš u bioskop, na igralište, u tržni centar ili na rođendansku proslavu.

Ne postoje jasna objašnjena zašto neka djeca pate od fobije, a neka druga ne. Postoje teorije koje objašnjavaju da su neki strahovi nasljedni, što znači da si rođen kao osoba sklonija razvoju nekih strahova, ako ih imaju tvoji roditelji ili bliski rođaci. Ponekad se fobija nauči tako što vidiš da se odrasli ljudi sa kojima dolaziš u kontakt plaše. Kod nekih jedinki se fobija razvije nakon ružnog iskustva, ako te je na primjer ujeo pas tokom ranog djetinjstva, kod tebe bi mogla da nastane fobija koja se temelji na razmišljanju da će te svaki pas sigurno ujesti. Ako si upao u more ili rijeku, a nisi znao da plivaš, kod tebe se razvija misao da kada god uđeš u vodu ponoviće se ista opasnost, iako nije vjerovatno da će se to desiti.

Jedna od najčešćih fobija među djecom naziva se socijalna fobija i ispoljava se kao izražen strah koji ometa jedinku da se pridruži sportskom timu, da ide na zabave vršnjaka, na rekreativnu nastavu, da pohađa školu ili da komunicira sa nepoznatim ljudima.

Šta da radiš ako patiš od fobije?

Prije svega potrebna ti je pomoć stručnjaka, ljekara, psihologa ili psihoterapeuta kako bi znao da li je u pitanju fobija. Kada dijagnostifikujete tip fobije u saradnji sa psihoterapeutom potrebno je da pronađete način da se osjećaš bezbijednim.

Pobjediti fobiju nije lako, ali je moguće.