Patološki strah kao proizvod učenja

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka
Patološki strah kao proizvod učenja

Iz perspektive pristalica bihejviorističkog pravca u psihologiji čovjekovo ponašanje je uslovljeno interakcijama organizma i spoljašnje sredine. Budući da osobine organizma, naslijeđene ili stečene, određuju opseg svakog mogućeg ponašanja, predstavnici bihejviorizma usmjeravaju svoju pažnju na pitanje u kojoj mjeri određena ponašanja, pa i psihički poremećaji, predstavljaju posljedicu onog što je uslovljeno, tj. naučeno u kontaktu sa spoljašnjom sredinom.

Svi predstavnici bihejviorističkog učenja se slažu da je proces učenja od značaja, ne samo za razvoj, već i za tok i ishod gotovo svih psihičkih poremećaja.

Jedan od čestih mehanizama za razvoj patološkog straha je „klasično uslovljavanje“. Patološki strah je patološki u svom ispoljavanju jer nema realne osnove u stvarnosti za svoje ispoljavanje, ispoljava se u vidu slobodno lebdeće anksioznosti ili preko raznih oblika fobije.

Kako je klasično uslovljavanje odgovorno za razvoj patološkog straha?

To je slučaj sa strahom koji se javlja poslije nekog traumatskog događaja. Već je odomaćen slučaj „malog Alberta“, (eksperiment Watsona i Reynerove) koji ilustruje kako se patološki strah od zeca, a zatim procesom generalizacije i od drugih životinja, pa i od krznenih predmeta, može razviti procedurom „klasičnog uslovljavanja“. Pojava zeca, od koga se djete prethodno nije plašilo, bila je nekoliko puta udruživana sa jakim, neprijatnim zvukom, nakon čega je djete počelo da ispoljava manifestan strah od zeca, a zatim i od drugih životinja i krznenih predmeta.

Poznato je da ponekada i jedno jedino izlaganje jakom stimulusu, to jest nekoj realnoj opasnoj situaciji, može da izazove dugotrajnu reakciju straha koja ispoljava tendenciju da se poveže i sa objektivno bezopasnim situacijama i predmetima. Takva uslovljavanja se često javljaju kod doživljenog intezivnog straha uslijed somatskih oboljenja i povreda, nakon hiruških intervencija, davljenja, saobraćajnih nesreća, u elementarnim nepogodama, u ratu i u brojnim drugim za jedinku procjenjenih traumatičnih okolnosti.

U psihoterapijskoj praksi su česti klijenti sa problemima anksioznosti ili fobija čijem razvoju su prethodili određeni, za njih traumatični događaji.

Klijentkinja Ana (25 god.), sa prisilnim mislima i izraženom anksioznošću se na
psihoterapiju javila nakon iznenadne ginekološke hiruške intervencije, opisujući da je ljekar nije pripremio za nastupajuću intevenciju, koja je za nju bila iznenadna i nagla. Tamara (17 god.), se plaši da izađe iz kuće i ode u školu, nakon konfliktne situacije sa drugom iz razreda, koji u grupi preuzima vođstvo dok ga drugi vršnjaci prate u njegovim namjerama. Ivan (21 god.), ne gleda ratne filmove, niti bilo kakve ratne reportaže, dok ga u situaciji koju procjenjuje nasilnom obuzima preplavljujući strah. Ivan živi sa majkom i njenim drugim suprugom. Njegov otac je poginuo u ratu.

Za nastanak patološkog straha nije odgovoran događaj sam po sebi, već njegova pogrešna interpretacija, zbog koje se osjeća ili procjenjuje opasnost i u situacijama kada za to nema razloga. Pogrešne interpretacije se najčešće odnose na:

1) precjenjivanje mogućnosti da će se dogoditi opasnost;
2) precjenjivanje stepena opasnosti;
3) potcjenjivanje sopstvenih mogućnosti uspješnog suočavanja sa opasnom situacijom; 4) potcjenjivanje pomoći koju okolina može da pruži da bi se opasnost spriječila ili zaustavila.

Dakle, razvoj straha je povezan sa procjenom situacije i procjenom induvidualnih sposnosti i resursa za uspješno suočavanje. Pogrešna procjena bilo koje od ovih komponenata može da dovede do razvoja patološkog straha. Strah može tako da se pojača do nivoa paničnog napada, što može dovesti do razvoja niza dodatnih simptoma kao što su: depersonalizacija, derealizacija, osjećanje bespomoćnosti u odnosu na opasnost, strah od gubitka kontrole nad sosptvenim ponašanjem i strah od ludila i smrti.

Poseban značaj u liječenju patološkog straha pripada psihoterapijskom tretmanu. Racionalno Emotivno Bihejvioralni (REBT) terapijski pristup je zasnovan na pretpostavci da misli koje nisu u skladu sa realnošću utiču na pojavu patološkog straha, a mogu da dovedu i do njegovog održavanja i podsticanja. Tokom psihoterapije terapeut daje klijentu potrebna objašnjenja, pruža podršku i pomoć u rješavanju problema davanjem određenih savjeta. Teži se kognitivnoj restrukturaciji putem ispravljanja pogrešnih stavova i uvjerenja u pogledu sopstvenih sposobnosti suočavanja sa određenom situacijom, kao i korekcijama pogrešnih interpretacija vezanih za procjenu „opasne“ situacije i reagovanja okoline, kao i pogrešnih očekivanja od tih reagovanja.

(u članku su navedena tri slučaja iz prakse, zbog prava na privatnost klijenta navođenja su pretrpjela izvjesne izmjene, te je svako moguće poistovjećivanje samo slučajnost)

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.