Uprkos raznolikosti traumatizirajućih događaja, psihički ishodi neposredno nakon izlaganja izgledaju prilično slično: pobuđenost koja može narasti do panike, slom kompleksnih psihičkih funkcija - mišljenja, opažanja, praćen osjećajem preosjetljivosti, nesanicom i trajno povišenm uzbuđenjem.

Ljudi izloženi nekom traumatskom iskustvu se mijenjanju. Nisu više isti kakvi su bili prije katastrofe, kako u dobrim, tako i u lošem smislu. Postavlja se pitanje šta je to što je izgubljeno?

Kada akutna traumatizacija u izvjesnoj mjeri izgleda savladana, treba računati na neke tipične reakcije koje utiču na prevladavanje: intruzivne misli i predstave, trajno povišenu nervozu i reakciju trzanja, povezane sa smetnjama sna, aktivno izbjegavanje misli, predstava i realnih situacija koje podsjećaju na doživljaj koji je uzrokovao povredu, osiromašenje osjećanja i redukovano opažanje tijela.

U povoljnim životnim okolnostima ovi zaštitni procesi i simptomi, koji su ipak ometajući za življenje, postaju slabiji, dok u nepovoljnim okolnostima, naprotiv, nastupa hronificiranje tih reakcija, što onda vodi do održavanja smanjene sposobnosti socijalne interakcije.

Reakcija pojedinačnog slučaja zavisi od toga da li će se uspostaviti brza psihička stabilizacija, da li će doći do eskalacije panike, ili će se formirati klinički simptomi.

Mnoga traumatska iskustva izazivaju psihičke povrede koje se pritaje i pokazuju tek mnogo kasnije, kada u djelovanju s drugim životnim događajima ponovo proizvedu akutne simptome. U psihologiji postoji niz studija o onima koji su preživjeli holokaust koje nas upućuju na zakasnjele reakcije ispoljavanja traumatske simptomatologije, npr. u periodu odlaska u penziju, koje je samo po sebi destabilizujuće i tabuizirano, za te osobe posebno alarmantno i vodi do pojačanog formiranja psihijatrijskih simptoma.

Ekstremna traumatizacija, po pravilu, za sobom ostavlja dramatičnu promjenu u području empatijskog doživljavanja i ponašanja – od ekstremnog povećanja do potpunog sloma empatije. Na jednoj strani, traumatizovane osobe razviju ekstremnu sklonost empatičkom doživljavanju, uglavnom u odnosu na ličnost nasilnika. U vezi sa tim je dobro naglasiti da su žrtve uglavnom žene i djeca koji su u bliskim odnosima sa počiniteljima traume. U toj situaciji u praksi pronalazimo da su žrtve prisiljene da stvaraju hipoteze o tome šta su počiniteljevi motivi, razvijajući tendenciju da sa njim stupe u kontakt i hipotetički otklone djelo ili da bi ga same sebi nekako mogle objasniti.

Ali povećanje empatije je samo jedna od mogućnosti da se preradi traumatizacija. Jer, s druge strane, može doći i do smanjenja empatije, koje može ići tako daleko da empatijsko doživljavanje bude dugoročno otcijepljeno, tako da žrtve mogu postati kasniji nasilnici, no znatno češće se ovaj gubitak empatije pokazuje preko smetnji u strukturiranju odnosa i u agresivnom ili destruktivnom ponašanju prema drugima.

U oba opisana slučaja, i gubitka empatije i njenog povećanja, dolazi do neke vrste neosjetljivosti za vlastite osjećaje i za empatijska doživljavanja prema unutra, dakle, opažanje osjećaja i potreba je putem traume naknadno oštećeno.

Individualni, socijalni i društveni ishodi su, naprotiv, različiti jer se u slučaju gubitka empatije zaštita od narednih traumatizacija nerijetko oblikuje u vidu agresivnog i destruktivnog ponašanja. Ponašanje koje, kako smo već rekli, od žrtava može načiniti počinitelja je u malobrojnim ekstremnim slučajevima samo po sebi izuzetno stresno i teško za bližnje, odnosno za društvo.

To što se pitanja povezana s razvojnim putem od žrtve do počinitelja rijetko postavljaju sigurno je u vezi s tim da nas odgovori na ta pitanja mogu dovesti do toga da možemo pokušati razumjeti i najužasnijeg nasilnika.