Djeca

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Jutros sam, kao i svaki dan, dovela ćerku do škole. Ostala sam u autu, da je pogledom ispratim, dok ne uđe u školsku zgradu. Ne radim to iz straha da joj se nešto može desiti, već uživam u toj udaljavajućoj pjesmi njenih koraka. U praćenju toga hoda, koji liči na moj, u posmatranju kako se pozdravlja sa drugarima koje sretne… Oko mi se napuni ljepote kad vidim da to moje, juče rođeno i jutros poljubljeno, ide u svoj svijet… I, poslije takvog jutra, mogu da započnem dan.

Djeca

I ja sam, prije trideset i nešto, išla u tu istu školu. Samo, ulazila sam u dvorište sa druge strane, i nije me pratio roditeljski pogled iz parkiranog auta. Sjećam se, i onda sam se teško  rastavljala sa krevetom, ali mi majka nije ljubila stopala i grickala prstiće, kao ja mojoj kćeri. Ulazila je u sobu i jakim glasom, više vojničkim nego ženskim, zahtijevala od nas da ustanemo. Opet bi, poslije desetak minuta ušla i onda, već ljuto i još glasnije, tražila da krenemo. I tada sam se, kao i sad, čudila, zašto baš tako rano moraju da počinju časovi. Da počinje dan. I život. Sve nekako rano. Dok smo još topli i u polusnu.
Gledam djecu kako se pozdravljaju, neko sagnute glave, neko stisnutom pesnicom, neki lupkanjem po torbi, poljupcem. Budući inženjeri, pekari, krojačice, umjetnice, sudije… Jutros djeca, sjutra odrasli ljudi. Život dugačak, kao polje koje se ne prelazi lako, a kratak kao treptaj…Kao ulazak u prostoriju i zlazak iz nje, bez zadržavanja. Kakvi trenuci ih čekaju? Kakvi su im putevi dati? Ko će dočekati starost? Ko se okititi vijencem slave? Koliko sumnje, razočarenja, suza i smijeha lebdi nad njihovim glavama, čekajući ih u sjutrašnjici… Koliko ja kome dato koraka? I kakvih? Sad svi jednaki, okrenuti igri…   
Ima i  ozbiljne  djece, preozbiljne. Ne od muke sirotinjske i pređenih kilometara  pješke, već od života. Iako taj život nije teži i ozbiljniji nego drugoj djeci. Oni  su, nekako,  bez onog dječijeg poleta i nestašluka, mali, a već odrasli. Curice kao manekenke, a dječaci kao kicoši. Nekakva dječija gospoda. Bez odranog koljena i flekave majice. Uredno očešljane kose, sjajno uklopljenih komada garderobe… kao na koledžima iz američkih filmova. Kao da idu na poslovni sastanak, a ne u školu. Onda se začudim kako ova moja curica, iako  uredna i umivena,  u društvu tih damica izgleda nekako nezgrapno, kao ženski Nikoletina Bursać. I prva lopta kad se šutne, ona za njom potrči. Što će, valjda za loptom i treba da se trči. Dolazi iz škole pocijepanih helanki, zajapurena od igre poslije časova…pa mi bude krivo. Maštala sam o balerini, krhkoj i nježnoj, a dobila jednu rijeku nezaustavljive energije… ali srce veliko, da u njemu stane i igra, i pjesma, i ljutnja, i oprost, osmijeh… sve. Onda, umjesto kritike, samo je snažno zagrlim. Još malo, samo malo, doći će vrijeme osluškivanja noći, traženja najljepšeg zvuka, onoga kad ključ poljubi ključaonicu vrata moga doma, i  moja duša  spokojno  može da sniva. Znam to, sad osluškujem mog jučerašnjeg dječaka, koji je već veliki, odjednom odrastao, izmigoljio se iz mog zagrljaja i otišao u svijet svoj.
Gledam je, a srce se puni sreće i sjete. Sreća se ne objašnjava. A ni sjeta, izgleda. Zašto se zajedno jave, ne znam. Valjda  zato što su ljudi, samo  dok su djeca, potpuno bezbrižni , iako ne vjeruju u to. U tim njihovim glavama postoje strahovi od nenaučene  pjesme i  neurađenog  zadatka iz matematike… A ne znaju, ljupki, mili i mirišljavi, da ih prave pjesme i zadaci  tek čekaju.

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.