Crtani film u 7 ili anime?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Nedavno mi se prijatelj iz jedne osnovne škole u Beogradu žalio kako imaju problem sa djecom koja intezivno gledaju japanske crtane filmove. Tada sam sa njim podjelila zabrinutost za razvoj djece, ali nisam se na dalje bavila tom temom...

Crtani film u 7 ili anime?

Razgovor sa Tamarom, djevojčicom koja mi je detaljno ispričala sadržaje tih filomova me je zabrinuo. Poznati su kao "anime", osmišljeni su po tematskim cjelinama, postoje avanturističke anime, akcione, romantične..itd. Kaže Tamara da su joj one pomogle da izgradi samopouzdanje i dale snagu da sebi obeća da ga nikada više neće izgubiti. Čak su joj pomogle i da nauči dosta japanskog jezika. Dok mi Tamara ushićeno opisuje kako likovi iz tih crtaća, koristeći specijalne moći uspijevaju da savladaju svoje protivnike, detaljno verbalizujući otkidanje djelova tijela, zabrinuto je pratim i razmišljam.

Gdje je odgovornost pa naša djeca na repertoaru svakodnevno i neprestano bivaju izložena agresivnim čudovištima, nakazama, vilenjacima, "onim moćnim stvorenjima koji postoje, ali ljudi ne mogu da ih vide", kaže Tamara, i likovima koji su spremni za konstantnu borbu.

Godinama unazad generacije djece su se identifikovale sa relativno bezazlenim junacima poput Duška Dugouška, Popaja, Pere Kojota, Pink Pantera. Bodrili su Džerija da ugrabi sir i pobjegne Tomu. Danas djeca svoj pogled usmjeravaju identifikujući se sa likovima čija imena sa teškoćom izgovaraju, sa onima koji se zovi Jumi, Naruto, Saske, Vakfu. Naša djeca pokrete i moći tih likova pokušavaju da oponašaju.

Šta se dogodilo pa desetogodišnja djevojčica lutku njene mame, sa kojom se mama igrala sredinom 80-ih godina prošlog vijeka karakteriše ružnom, jer kako kaže debela je, ima veliku glavu i kratke noge?

Istraživanja pokazuju da crtani filmovi i mediji u velikoj mjeri utiču na izgradnju ličnosti i psihološko funckionisanje jedinke. Zbog obaveza roditelji su u znatnoj mjeri odsutni iz kuće, te televizija i internet postaju savremene bebisiterke. Gledanjem svijeta oko sebe djeca formiraju sliku o tome kakav svijet suštinski jeste. Ako pođemo od pretpostavke da savremenim crtanim filmovima sve više nedostaje dubina fabule, ako njima dominira površnost i agresija, kakvu to sliku svijeta onda izgrađuju naša djeca?

Ne postoje još uvijek dovoljno ozbiljna istraživanja koja bi potvrdila da ovakvi sadržaji crtanih filmova izazivaju nasilje kod djece. No, ono što je sigurno ovakvi crtani filmovi uče djecu da je spoljašnji svijet opasan i nasilan. Većina djece uz pomoć takvih crtanih filmova uspijevaju da reaguju agresijom, dok su neka sklona povlačenju.

Opisujući avanture anime Tamara kaže da je u jednoj epizodi pobjedio "zao lik". Pitam je šta će se desiti dalje, da li će "dobar" ipak na kraju pobjediti, odgovara: "Ne znam".

U crtanim filmovima je nasilničko, agresivno ponašanje nagrađeno. Junak koji čini zla pobjeđuje, te je neminovno da se takvo nasilničko ponašanje kalemi kod djece, utičući na povećanu toleranciju na nasilje.

Današnja generacija djece se ne igra.

Generacije djece ranih 80-ih i prije toga se stalno igrala vani. Dijelili smo sladolede, Coctu, Jupi ili Coca Colu sa našim prijateljima, I nismo se razboljevali od toga. Pili smo vodu sa crijeva iz komšijske bašte, jeli voće pritajeni u komšijskom dvorištu (naravno da ga nismo oprali prije toga) i ni od toga niko nije umro. Ispred zgrade smo iznosili velike sendviče, naravno od bijelog hleba, jeli smo slatkiše i niko nije bio gojazan.

Iščekivali smo da osvane novi dan kako bismo se što prije vidjeli sa drugarima. Onda smo znali skoro čitav dan da ostanemo vani (poštovali smo vrijeme od 3h do 5h, tada su pristojni mirovali kod kuće). Igrali smo se planova, žmurke, Sandokana, kraljeva i kraljica, kauboja Ii indijanaca, lastiša. Nismo imali problema sa koncentracijom, a bili smo u stanju da smislimo razne igre. Čak Ii kad se upali ulična rasvjeta, tada smo crtali školicu na ulici.

Prije par dana sam čula jednog četrdesetogodišnjaka kako curi od 17 godina prepričava svoje igre sa društvom. Kaže: ”U skijaškom odijelu sam se sa sedamnaest godina potrbuške klizao sa pjeskovitog brda koga je prekrio snijeg, a pogledaj tebe, šta ti radiš, sjediš u kafiću i piješ pivo”.

Djeca u prošlom vijeku nisu dobijala medikamente za hiperaktivnosti, imala su prijatelje i trčala su sa njima. Kada su upadali u problem zbog lošeg i agresivnog ponašanja, nije bila potrebna kazna vaspitača ili zakona, roditelji su najčešće bili znatno strožiji.

Djeca su nekada učena na odgovornost, pravo na grešku i njegovana je njihova sloboda.

Na kraju šta da napišem. Djeca su ista, ista se rađaju, ali okruženje je drastično izmjenjeno, roditelji su odsutni, a crtani filmovi neprestano dostupni.

Djeca dobijaju mogućnost udruživanja sa ekranom. Dosadašnja istraživanja upućuju na opasnost od drugačijeg razvoja mozga kod jedinki koje više sati dnevno provode pred kompjuterom. Lučenje serotonina, hormona sreće je manje, te su naši potomci sve depresivniji. 

*Imena u napisanim člancima su proizvoljna, i lični podaci su izmjenjeni, te bilo koji pokušaj identifikovanja osobe je proizvoljan i nemoguć

 

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.