Gledam široku i mirnu rijeku Težo. Liči na more, ogromno i nepregledno. I miriše na more, ustvari na okean. Obala je kamena, nekad pristup za brodove koji su isplovljavali u daleki svijet, noseći mornare željne avanture, ali i hleba. I opet, na povratku bi ih čekale djevojke, supruge i majke, radujući se susretu, osmijehu, zagrljaju. Neke bi čekala i sitna djeca, jedva pamteći lica očeva, a srećni što ih opet imaju. I očeve, i darove koje im oni nose.

Danas je obala puna turista zagledanih u rijeku, koji na čarobnom lisabonskom suncu slušaju ulične svirače, radujući se baš tom trenutku, tom suncu i muzici.

Noseći ritam pjesme u srcu, prolazim pored restorana, čije bašte liče jedna na drugu,  sa zasađenim fortunelama u saksijama boje cimeta. Popločanim uskim ulicama penjem se do Alfame, jezgra starog grada koji, jedini, nije nastradao u zemljotresu iz osamnaestog vijeka. Da li je i Žoze Saramago išao na vidikovac, posmatrajući krovove oronulih kuća i gledajući kako se Težo u daljini gubi i postaje okean?

I razmišljam kako se rijeke, velike i male, odriču sebe i daju se nekom jezeru ili moru, pa okeanu. Jer, svaka je rijeka voda svijeta, kao što je čovjek svjetlost ili tama čovječanstva. Ni brežuljak koji stane u pogled, nije sam i prirodi nepoznat, i on je dio neke priče. Sveobuhvatne, jedinstvene, naše. Čak mi tu, na tom poetičnom mjestu, i prodavac nakita izgleda poznato. Crnac je, nudi đinđuve iz Senegala, uvjerava me da nije plastika. „Obrigado“, kažem i odmahujem glavom da ne želim. Ali on mi jezikom koji ne znam, ali načinom koji razumijem, govori da su divne, baš za mene, da treba da ih imam, da mi divno stoje...Uzimam, i opet zahvaljujem.“Obrigado“, govori i on i odlazi da još nekoj ženi, sa neke druge strane svijeta ispriča istu priču...i svi se razumijemo, zahvaljujemo, uživajući u danu, suncu, životu...

Poslije uživanja na Alfami, obilazim trgove i penjem se prema hotelu ulicom koja nosi ime Slobode. U svakom gradu postoji po jedna  takva ulica, lijepa i velika. Jer, slobodu sanjaju, za nju ginu i slave je, svuda jednako. Posmatram ljude u mimohodu. Nisu lijepi, ali  se ne nerviraju zbog toga. Ne izgledaju ni bogato, ali ni to im nije važno. Dostojanstveni ali ne i gordi, hitri ali ne i užurbani, odmiču ulicom laki i bezbrižni. Okrenuli su leđa Evropi, bukvalno i metaforički. Bez stresa, sirena na ulici, nervoznih pješaka i vozača tankih živaca… Život teče, ipak. I polako se spušta noć...poslednja u jednoj godini...

Onda, sat prije ponoći, počinje rijeka ljudi da se kreće prema trgu, onom koji izlazi na Težo, okružen zgradama boje predvečernjeg sunca, Placa Comercio. Svi hitaju, noseći u ruci po flašu pića, poklopljenu plastičnom čašom. Jedan čovjek, jedna flaša, dovoljno da se dočeka jedna godina. U minutima prije ponoći rijeka liči na bujicu, trče mladi i oni koji su to davno prestali da budu. Neuglađeni, nenašminkani, poneko sa izuvenim parom  cipela u drugoj ruci...Odustajem od dočeka na trgu i sijedam na plastičnu stolicu  ispred najbližeg kafea. Počinje ponoćni vatromet, zamišljam kako se oslikava šareno nebo u mirnoj rijeci.Ljubim porodicu koja je sa mnom i mislim na onu koja nije pored mene. Za stolom je i stariji par, nazdravljaju jedno drugom. Okrećem se i čestitam im Novu, najnoviju. Kažu da su Brazil. ”Ja sam Montenegro.” Grlimo se, spontano i srdačno. Gledam u  nebo, osvijetljeno šarenim iskricama. Isto za Brazil i Montenegro. I ostatak bijelog svijeta.

Jedno je nebo, koliko god nas dijelili. I jedan je Bog, kako god ga zvali. Jer, i moja je Morača kapima svoje vode poljubila Težo i Atlantik.

Save