Poletna

Piše : Snežana Dakić Tomanović

I ove je godine, čini mi se, opet, došlo proljeće. I onima koji mu se raduju, i onim drugima. Svima koji imaju, i svima koji nemaju. Jasno je jedno, da nosi poruku da svakoj rani ima lijeka. Kad priroda može ponovo da se rodi, što ne bi i živ čovjek mogao isto?

Poletna

Oni koji žive na selu, vide promjenu lakše i bolje, i ne znaju što će prije da rade, zovu ih obaveze. Nama, gradskim facama, ostaje da mirišemo ulice. A kako u proljeće mirišu ulice moga grada...           

Iz zime izađem potrošena, valjda od truda da, uprkos oblaku, sijam sebi. Tačno je taj savršeni prirodni sat odredio mjeru ljudske podnošljivosti zime. Taman kad čovjek  pomisli da ne može više da izdrži, da nema snage ni za dan, ni za noć, odprhne ledara, kao mačem posječena. I onda, neko odjednom, a neko postepeno, koliko ko meda u sebi nosi, počinje čovjek da se budi. Treba mu da se raduje, da diše, da se nada. Tu nadu i utjehu pružaju i livada i ulica, svakom ko želi. Da osjeti, da miriše. Da se rodi. Opet.
Kako miriše jutro bez jutarnje rose! Ono jutro, odmah za korištenje, spremno za pokret, za pjesmu, za  kafu...Da mu se u džep ubacim i smijem  se nestašno...  A kad padne prvi mrak, grad miriše na daljine. Kao da se bratski, ili bar prijateljski, zagrli sa nekim dalekim gradom i, kao dva vesela momka, pjevajući hodaju. I sadržan je u tom mirisu podgoričke ulice u proljeće, svaki san momka i svaka nada djevojke, i sve je moguće i lako... Koraci imaju drugačiji zvuk, ne lijepe se za katran kao ljeti, niti bježe od sebe kao zimi. Sve sluti na dobro, na ljepotu koja tek počinje, na obilje, na raširene ruke. Ne za utjehu, nego za čestitku. Sluti na zaljubljivanje, poljupce koji se vole kao da su  prvi, jer su proljećni.I nema toga ko se ne da utješiti, s proljeća. A ulice mirišu...
 Jednog proljeća sam mirisala pariske ulice. Mirisao je veliki vrt, s jasminom u nekom ćošku  i par strukova lavande. Bijaše u grupi neka tročlana porodica, s mirisom na dukate. Pričali su sa vodičem gdje su sve bili, i ubrzo zaključiše da je svijet mali. Eto, zaboga, ne zna čovjek gdje više da ode. Meni je to bilo prvo putovanje. Nije me naljutila njihova priča, naprotiv. Pružila mi je zadovoljštinu za sve one ljude koji bi htjeli, no ne mogu, negdje da odu. Da osjete ritam života, bilo jednog grada, miris ulice, boje dana i zvuk noći. Nemati ili ne umjeti, slično je. Ko ljepotu ne vidi u ulici, ne može ni u svijetu. Dzaba dukati, zveče uzalud potrošeni koraci. A ja i sad, kad zatvorim oči, odem do nekog mjesta, kao vihor se  zanjišem ulicama, i vratim  u svoj dom. Kad ima- ima, kad nema-biće. Dobro je da svake godine dođe proljeće, da mi u sobu uđe miris bagrema i lipe, a šetnja ulicom obeća da, dok ima snova ima i mogućnosti...

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.