Kako sačuvati umjetnost u sebi?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Svako od nas je biološka i psihološka jedinstvena kreacija. Svi smo rođeni sa mnoštvom talenata i sposobnosti. Kada posmatramo malu djecu možemo primijetiti sa kojom nesmetanošću ona istražuju svijet oko sebe, kako kreiraju, bojaju, kako uživaju u igri. Od djetinjstva neki talenti su lako prepoznatljivi i vidljivi, dok su neki na prvi pogled duboko skriveni pa zahtjevaju tiho osluškivanje sebe da bi se došlo do njih.

Kako sačuvati umjetnost u sebi?

Pitanje koje se nameće je: kako sačuvati umjetnost u sebi i u odraslom dobu?

Umjetnost i ljepota su svuda oko nas, dovoljno je samo da se dogovorite sami sa sobom da ćete ih primjećivati. Zaustavite se i pokušajte da se sjedinite sa divnim mirisom pite od jabuka sa cimetom, usmjerite pogled ka decembarskom nebu, dozvolivši da vas očara magija plavetnila, nek vas zadivi peckanje ručno pletenih vunenih čarapa dok posmatrate kristalni odsjaj planinskog snijega. Stvarajte posmatrajući lica prolaznika dok hodate ili vozite ka poslu.

Da biste uspjeli da posmatrate ljepotu oko sebe potrebno je da razumijete vaš um. Naš mozak u najvećem procentu slučajeva misli negativno, interpretira loše priče. Um je naviknut da se postavi između vas i predmeta posmatranja i interpretira viđeno. Pokušajte da bez imenovanja i vrednovanja posmatrate, osluškujete, dodirujete, mirišete, kušate.

Vjerujem da ćete osjetiti jedinstvenu ushićenost kada stvarno ugledate jezero ispred sebe. Dar je kada uspijete da obratite pažnju na detalj i da mu posvetite vrijeme. Mi jesmo u biti kreativni, ali greška nastaje kada se prepustimo zabrinutosti, užurbanosti i teretu odraslog materijalnog svijeta, „ubijajući“ dijete u sebi. Zapostavljanje vrcavosti i razigranosti djeteta koje se krije u svakom od nas, često postaje izvor bolesti. Pitanja svakodnevno egzistencijalnog vremena aktuelno dominiraju našim životima, potiskujući spremnost i trošeći vrijeme potrebno posvećivanju radnjama koje rađaju prijatnost u nama. Često se dešava da profesionalno uspješni ljudi zapadnu u krizu srednjih godina, a razlog je prepoznatljiv: uslijed potjere za materijalnim oni su zapostavili potrebe koje utočište imaju u željama.

Nedavno sam razgovarala sa ljekarkom koja je čitav život posvetila svojoj profesiji, predano se dajući stručnom i naučnom usavršavanju, bez zadrške posvetivši se pacijentima. Odlazak u penziju za nju je predstavljao pravi krah, završetak života. Teško je mogla u prvi mah da prihvati da ona nije samo doktorka, već da je njena suština sačinjena od mnoštva drugih talenata, da umije da pjeva, slika, da je poznavalac jezika. Savjetujući je da pronađe sebe u umjetnosti isticala je razne izgovore tipa : „ Neću naići na podršku sredine i porodice, reći će pogledaj ovu babu što je poludjela“.

Našoj kulturi nimalo nije bliska ideja da se bavimo umjetnošću zbog potrebe da se osjećamo ushićeno jer stvaramo.

Nezavisno od našeg životnog doba, bez obzira na to da li je umjetnost naš posao, naš hobi ili naša mašta, nikada nije suviše kasno. Umjetnost nije izraz egoizma ili sebičnosti, ona nas oslobađa i opušta. Ona nije samo za vrhunske umjetnike, ona je za sve nas.

Dozvolite sebi da vam muzika izmami suzu, pokrene lakoću.

Zapitajte se koliko puta ste nakon koncerta ili filma osjetili potrebu da učinite nešto uzvišeno?

Toliko je talenata u nama i oko nas da je prava grehota ne pronaći malo vremena za uživanje. Ne brinite o rezultatima, važan je sam čin stvaranja. Možda vašu sliku nikada niko neće ugledati, ali će vam proces stvaranja, sigurna sam, oplemeniti dan.

Pitanje koje se nameće je: kako sačuvati umjetnost u sebi i u odraslom dobu?

Umjetnost i ljepota je svuda oko nas, dovoljno je samo da se dogovorite sami sa sobom da ćete je primjećivati. Zaustavite se i pokušajte da se sjedinite sa divnim mirisom pite od jabuka sa cimetom, usmjerite pogled ka decembarskom nebu, dozvolivši da vas očara magija plavetnila, nek vas zadivi peckanje ručno pletenih vunenih čarapa dok posmatrate kristalni odsjaj planinskog snijega. Stvarajte posmatrajući lica prolaznika dok hodate ili vozite ka poslu.

Da biste uspjeli da posmatrate ljepotu oko sebe potrebno je da razumijete vaš um. Naš mozak u najvećem procentu slučajeva misli negativno, interpretira loše priče. Um je naviknut da se postavi između vas i predmeta posmatranja i interpretira viđeno. Pokušajte da bez imenovanja i vrednovanja posmatrate, osluškujete, dodirujete, mirišete, kušate.

Vjerujem da ćete osjetiti jedinstvenu ushićenost kada stvarno ugledate jezero ispred sebe. Dar je kada uspijete da obratite pažnju na detalj i da mu posvetite vrijeme. Mi jesmo u biti kreativni, ali greška nastaje kada se prepustimo zabrinutosti, užurbanosti i teretu odraslog materijalnog svijeta, „ubijajući“ dijete u sebi. Zapostavljanje vrcavosti i razigranosti djeteta koje se krije u svakom od nas, često postaje izvor bolesti. Pitanja svakodnevno egzistencijalnog vremena aktuelno dominiraju našim životima, potiskujući spremnost i trošeći vrijeme potrebno posvećivanju radnjama koje rađaju prijatnost u nama. Često se dešava da profesionalno uspješni ljudi zapadnu u krizu srednjih godina, a razlog je prepoznatljiv: uslijed potjere za materijalnim oni su zapostavili potrebe koje utočište imaju u željama.

Nedavno sam razgovarala sa ljekarkom koja je čitav život posvetila svojoj profesiji, predano se dajući stručnom i naučnom usavršavanju, bez zadrške posvetivši se pacijentima. Odlazak u penziju za nju je predstavljao pravi krah, završetak života. Teško je mogla u prvi mah da prihvati da ona nije samo doktorka, već da je njena suština sačinjena od mnoštva drugih talenata, da umije da pjeva, slika, da je poznavalac jezika. Savjetujući je da pronađe sebe u umjetnosti isticala je razne izgovore tipa : „ Neću naići na podršku sredine i porodice, reći će pogledaj ovu babu što je poludjela“.

Našoj kulturi nimalo nije bliska ideja da se bavimo umjetnošću zbog potrebe da se osjećamo ushićeno jer stvaramo.

Nezavisno od našeg životnog doba, bez obzira na to da li je umjetnost naš posao, naš hobi ili naša mašta, nikada nije suviše kasno. Umjetnost nije izraz egoizma ili sebičnosti, ona nas oslobađa i opušta. Ona nije samo za vrhunske umjetnike, ona je za sve nas.

Dozvolite sebi da vam muzika izmami suzu, pokrene lakoću.

Zapitajte se koliko puta ste nakon koncerta ili filma osjetili potrebu da učinite nešto uzvišeno?

Toliko je talenata u nama i oko nas da je prava grehota ne pronaći malo vremena za uživanje. Ne brinite o rezultatima, važan je sam čin stvaranja. Možda vašu sliku nikada niko neće ugledati, ali će vam proces stvaranja, sigurna sam, oplemeniti dan.

Posmatrajte u sebi inspiraciju i budite inspiracija drugima. To je put ka psihološkom balansu.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.