Nadaleko čuveno „biser“ pitanje jedne TV voditeljke, upućeno pedijatru. Muškarcu, naravno. Nadam se da je do dana današnjeg ležala u sali za porodjaje makar dva puta i da se i sama smije svome „dubokoumnom“ pitanju...

Raspremi, skuvaj, nahrani, igraj se, okuraži, izgrdi, pomazi, zagrli, kazni, razgovaraj, saslušaj, nasmij se, pohvali, odnesi, donesi, operi, popeglaj, obuci, presvuci, obriši, okupaj, povedi, dovedi, odvezi, dovezi, isprati, dočekaj... Ovako nabacane čine jedan potpuno šizofreničan skup radnji. A u stvarnosti sve one mogu da budu dio samo jednog dana!

Ne postoji škola u kojoj vas strogi profesori spemaju za ovu avanturu, ali postoje mnoge „pametne“ knjige. Svim svojim bićem vjerujete u svako slovo, dok ih velikoga stomaka i podivljalih hormona čitate pred spavanje... Godinama kasnije se sjetite da imate primjerke tih „mama slikovnica“, samo kada vam ih neka prijateljica napupelog trbuha i rumenih obraza zatraži na čitanje... Ima stvari koje ste memorisale i definitvno pale kod vaših mališana... Ali niste dobile super modernu igračku za koju vam je potrebno uputstvo... Rodile ste jednu novu, sasvim novu i neponovljivu ličnost! A kako će se ta ličnost razvijati, u velikoj mjeri zavisi od količine ljubavi kojom je zalijevate i stanja vašeg nervnog sistema...

Nakon očeve smrti, provodila sam dane na balkonu, čitajući sve ono što on nije stigao i ono što mi je nekad predložio da pročitam, a ja nisam stigla. Na neki način su mi te nedjelje bile najteže u životu, jer sam se deset godina nakon gubitka majke i manje od mjesec dana odlaska mog oca, opraštala sa  za svako ljudsko biće najdragocjenijim osjećajem. Biti nečije dijete...

Daleko bilo da tvrdim kako sam imala savršene roditelje i još savršenije djetinjstvo... Ali onaj osjećaj zaštićenosti, ono nešto što čovjek nesvjesno nosi i kada stigne do šeste decenije, a ima živog  roditelja za kojeg brine i koji o njemu brine, neobični je dar koji samo ljudska bića izgleda posjeduju. Možda ne bih obratila pažnju na ovo da je moja majka dočekala unučiće....

Pitam se, koliko zaista plitak moraš da budeš za pokušaj da preko djeteta popraviš materijalno stanje, dobiješ ljubav odande odakle vjerovatno nikada ne bi ni došla... Znate o čemu govorim... Ako samo malo bolje pogledate oko sebe, vidjećete gomilu mališana koji su u ulozi objekata za postizanje ličnih ciljeva...

Život je težak svakom od nas. Pitanje je samo kako ga ko prihvati. Umije li da se bori ili samo plovi nizvodno hvatajući se povremeno za po neku grančicu. Ima majki koje vjerovatno neće pročitati ni slova mojih „mudrovanja“, jer za to nemaju vremena, ali moram ih pomenuti... To su žene pred kojima osjećam i više od poštovanja i divljenja.

Ponekad bi predveče prošetale  ispod mog balkona...
Majka duboko u sedamdesetim i kćer bolešću neodredjene dobi, ali rekla bih kako je prešla četrdeset... Oprostićete mi, jer ne poznajem medicinu dovoljno kako bih imenovala njenu bolest. Ali ljubav i strpljenje koji su isijavali iz njene majke su mi mnogo govorili... Tako joj je bilo čitav život... I ona nije odustala. Uljepšavala joj je svaki dan sitnicama koje raduju. Borila se protiv bolesti, svijeta i loših prognoza, kao lavica. Susretala sam mnogo takvih žena. Nije rijetko da očevi, a ponekad i porodica jednostavno odustanu i odu. A one ostaju i bore se do kraja...

Ne znam, ali mogu da pretpostavim kako može da boli kada se sa desetogodišnjakom ili odraslom osobom postupa kao sa bebom. Takve majke vam se nikada neće žaliti... ni na šta, nikada! Takve majke neće nikoga kriviti za sudbinu svojega djeteta, za razliku od zaludnog svijeta koji će raspredati priče i tražiti „krivca“...

Rekla sam da u svome pisanju nikada nikoga neću prozvati ni uvrijediti.  Ali, postoje ljudi za koje ne mogu da nadjem opravdanje, ma koliko se trudila. Dakle, gospodo...
Ako ne možete da razumijete, ne zasladjujte svoje i tako otužno slatke kafe tudjim životima! Muka mi je od laičkih „anamneza“ i „dijagnoza“ kada se priča o djetetu koje nije kao sva ostala. Gnušam se od „provjerenih“ informacija o ponašanju majke u trudnoći, o tome kako je „morala da zna“ i slično.

Radije ih gledajte i učite, jer sve što mi učinimo za svoju „razmaženu“ djecu, pa poslije kukamo kako su nas slomila, one učine deset puta više i svaki  dječiji osmijeh vrijednuju više nego  što bi  neko dijamante!

Eto tako...

U knjizi „Jedi Moli Voli“ Elizabeth Gilbert je odluku da začnemo potomstvo uporedila sa onom  da istetoviramo lice. Moramo biti sasvim sigurni da to želimo, jer poslije nema nazad!

Zato ću vam, drage cure, djevojčice i djevojčurci dati savjet koji će i moja princezica dobiti kada za to dodje vrijeme. Znam kako žurite da odrastete i nerijetko vam se dogodi sa se zbunjene nadjete pored kolijevke dok tamo negdje vaše dugarice slušaju predavanja ili idu u provod ili šoping... Zato knjigu u šake, bježite što dalje od „šmekera“ koji ne koriste kondome i putujte, obidjite sva mjesta koja želite na ovoj čarobnoj planeti!

Kada evoluirate u ljudska bića – mame, bićete svoje, ispunjene, zadovoljne i imaćete znanja i strpljenja.

A to je ono što nas, pored bezuslovne ljubavi, čini nadljuskom vrstom!