Ovih godinu dana koliko se družimo sprdala sam se na svoj, a boga mi i tudj račun. Smijali smo se zajedno ljudskoj gluposti, slabostima i navikama. Podsjetila sam se nekih dragih ljudi, nekih davnih dogadjaja, bila oštrog jezika  kada sam smatrala da je to na mjestu... Kada sam počela da vodim ovaj dnevnik, sve što sam željela je bilo da se zabavim. I  jesam. Nadam se da sam zabavila i Vas. Iako sam nehotično stvorila sliku o sebi kao od dežurnoj zloći ( nerado priznajem da mi se ta uloga pomalo i dopada) i iako stojim iza svega što sam napisala, to ipak nije moje jedino lice!
Danas ću Vam otkriti osobu koju niste  poznavali. Nekoga ko je posvećen stvaranju nečega što je većini ljudi koje poznajem trivijalnost, a one koji se riječima bave, spušta na neke neopravdano zanemarene grane. Nekoga ko u pisanju za djecu nalazi veću sreću nego gurman u vrhunskom restoranu, nego šopoholičarka na sniženjima.
Dječija mašta je divna i beskrajna. Ali je i nježna biljka koju morate zalijevati obilno kako bi bujala i cvjetala. Uloga baštovana dječije mašte je jedina u kojoj nemam potrebe da glumim!

Zato ne vidim ljepši i originalniji način za obilježavanje našeg malog jubileja. Poklanjam Vam  jednu od priča koje pišem svojoj djeci.
Podijelite je sa najbližim čedovištima, Vašim ili komšijskim i javite mi kako im se svidja.
Želim Vam sunčan i ugodan vikend!

Kako sam ulovila Baba Rogu

One se kriju u mraku, ispod kreveta uglavnom. Noću šuškaju, šapuću, uzdišu i svojim koščatim prstima bacaju jorgane na pod...

Iako je svakoj cilj da nam pokvari san, nisu sve iste.

Neke nam uporno žubore kao potočići, toliko da na kraju ožednimo... To su Žednice.

Neke nas podsjete kako je lijepo biti ušuškan izmedju tate i mame, pa uprtimo jastuk pod ruku i po nekoliko puta u toku noći promijenimo krevet... To su Nespavalice.

Neke Baba Roge imaju neodoljivu potrebu da rasture igračke, pa poslije muče svog vlasnika sijenkama... Neuredna soba u mraku izgleda jezivo, a one to znaju. Ko se još nije isprepadao tužne gomile lutaka, medvjedića i automobila, koja u mraku izgleda kao petoglavo čudovište? Takve se Baba Roge zovu još i Razmještalice.

Koliko djece, toliko Baba Roga.

E sad, ne znam kakva je vaša, ali ja sam imala jednu baš nevaljalu...

Kako bi me mama pokrila i poželjela laku noć, Baba Roga bi počela tiho i zarazno pjevušenje na uho! I ja sam pjevala! Isprva tiho, ali poslije bi se zanijele i moja Pjevalica i ja...

Čula sam mnogo godina kasnije, da je ugledno Udruženje Baba Roga iz Babarogagrada zamalo istjeralo Pjevalicu iz svojih radova. Nije umjela da šuška, šapuće i huči sablasno, nije joj išlo od ruke skidanje jorgana sa usnulog, ni premještanje igračaka. Glasić joj je imao skroman opseg izmedju tihog i umilnog do blesavo veselog dječijeg urlanja.

Pa ipak, bila je uspješna u svom poslu. Nervozna jutra neispavanih roditelja i pospane djece su ono što Udruženje Baba Roga cijeni, a toga je Pjevalica imala na pretek! Makar u mom slučaju...

Ali, ovo nije priča o njoj...

Moja djeca imaju nekoliko dežurnih i par rezervnih Baba Roga. Kada pojedu previše slatkiša, obavezno ih posjeti moja stara prijateljica, Pjevalica. Uz nju se prikrade i Kikotalica (ona izaziva smijeh kada baš ništa smiješno nije), a nerijetko im društvo napravi Žednica. Sin mi je jednom priznao da je krevet slomila Skakalica i uplašena pobjegla glavom bez obzira! Pa ipak glavna gospoja je Razmještalica i sa njom sam imala najviše muke...

Pod dječije sobe je ujedao i saplitao. Iz svakog kutka je virilo po jedno višeglavo ili bezglavo biće. Čak ni korpa u kojoj spava naša mačka nije bila sasvim bezbjedna... U njoj je često nešto zveckalo, škripalo, kloparalo, pa je inače umiljata mačka bila redovno nervozna i neispavana.

Grdila sam djecu bezbroj puta, prijetila bacanjem igračaka, knjiga, diskova sa igricama i filmovima. Sama pospremala Baba Rogin raj dok su mališani u školi... Ali, stvari su postajale samo gore... Koliko god da svemu nadjem pravo mjesto, strašni nered preko noći ponovo počne da caruje!

I kao i svaka mama, mislila sam da su djeca glavni krivci. A djeca su nerijetko krivicu prebacivala na  nedužnu mačku... Zato sam odlučila da jednu noć provedem u njihovoj sobi, naoružana baterijskom lampom i odvažnošću jednog pustolova!

„Mama, vidiš li tamo u ćošku?“

„Šta?“

„Pa ono je čučnuo neki džin! Sve se nešto kezi i samo što ne skoči na nas!“

Uključila sam lampu i obasjala mjesto koje je moja djevojčica pokazivala. Red knjiga, red garderobe, red plišanih igračaka i na vrhu, maska Terminatora!

Moja je princeza odahnula i nastavila da tone u san.

„Mama, mama, vidiš li ono???“ sad se javio moj sin, vidno uplašen.

„Gdje?“

„Tamo!“

„A šta?“

„Pa izgleda kao... kao... ma ne znam ni sam, ali strašnije je od Meduze!“

Ponovo je lampa obasjala jedan drugi ugao sobe. Lopta, knjige i u rolnu smotan jorgančić koji im služi kao šator su se gurali na stoličici i padali preko nje.

Nakon što je i on zaspao, nastavila sam da osmatram sobu.

Stvarno, sve neka strašna bića okolo...

A onda je šušnulo!

Pa je nešto skliznulo.

Nešto je tupnulo.

Nešto blicnulo.

Nešto je reklo „mama...“.

A nešto je zazviždalo...

Uključila sam lampu i krenula u izvidnicu.
Ljuta Razmještalica je huknula bijesno i stavila mi malenu čigru pod stopalo. Zaboljelo je jako, ali nisam glasa pustila! Počela sam da skupljam igračke u veliku platnenu vreću. Ako želi rat, dobiće rat!
I da znate, nije to bio ni malo lagan posao. Pod svjetlom male lampe i Baba Rogom koja je bila jako odlučna u odbrani svoje teritorije, imala sam mnogo posla. Ja ubacim igračku u vreću, a ona je nekako izvadi i baci na drugi kraj sobe. Samo sam ćutala i skupljala...

Kasnije su došle na red knjige, pa garderoba... Sve sam složila, a vreću sa igračkama sakrila na najvišu policu u ormanu. Razmještalica nije viša od metar i nešto sitno, koliko sam uspjela da je odmjerim, tako da će igračke biti na sigurnom.

Kada sam završila posao već se uveliko razdanjivalo.

Pristavila sam lončić za kafu i virnula u sobu... Nije više imala gdje da se sakrije, a vrijeme za njen povratak Babarogagradu je odavno prošlo. One, kao i sva noćna bića, moraju prije izlaska sunca da se vrate u svoje kuće ili sakriju na neko tamno mjesto, inače... Pufff!

Sjedila je tužna nasred sobe, pokušavajući da od ničega napravi nered na čupavom tepihu.

Pod prvim zracima sunca nije izgledala kao neko strašno čudovište, više nalik nekoj vili u pocijepanom i prljavom odjelu. Nešto mi je bilo žao.

Iz vreće sa igračkama sam izvadila samo one  kojima se moja djeca najradje igraju. Sada je unutra bilo dovoljno prostora za ovu nevaljalicu. Pomogla sam joj da se smjesti, zatvorila i vratila je u orman. Vreća je zahvalno zvecnula, šušnula i ja sam znala da se to Razmještalica sprema na počinak.

Neću je dugo držati u ovom zatvoru. Znam da joj je lijepo kad iznenada zaškripuće i uplaši mačku, ali mora se jednom vratiti u Babarogagrad. Zato ću joj jedne noći otvoriti prozor i pustiti je.

Ako svrati do vas, samo je pitajte za mene!

Ali prvo je pustite da vas malo plaši. Makar i odglumite, jer je tako slatka!