Proljeće...

Proljeće...

Nedavno je Marko iz škole donio crtež za koji je dobio peticu.

Proljeće...

Divno žuto sunce na plavom nebu, cvijeće, laste, bubamare, djetlić, mostić iznad jezerceta sa zlatnim ribicama i vrhunac „umjetničke slobode“ : zrele jabuke na drveću! Nacrtao ih je divne, crvene kao one koje gaji Snežanina maćeha! Dodao je i čovjeka na merdevinama i kolica pretovarena plodovima...

A nema veze, voli dijete jabuke... a voli i proljeće.

Uživam u njuškanju mirisa proljeća. U tumbanju garderobera, ponovnom susretu sa laganim haljinama, u laganoj vožnji otvorenih prozora. Uživam samo gledajući  našu šašavu mačku kako se premješta po balkonu drijemajući na suncu.

Juče, dok su u dječijoj sobi moji mandrili na čelu sa svojim ocem, uz radosnu ciku i vrisku vozili Nintendo trke, sa šoljicom kafe ( cimet, vanila i muskovado šećer...mmmm) sjela sam na balkon. Na Mrvicino jastuče za osmatranje. Gospojica je frknula neodobravajući moje nezakonito zauzimanje teritorije, ali se brzo pomirila sa situacijom i predući mi se smjestila na krilo. Praznik je većinu poslao na put, pa je grad tih, a parking blaženo prazan. Kafa, Mrvica, pogled na zelenilo, aha, nedostaje mi muzika.
U slušalicama je zagrmjela gitara i pokrenula vremeplov. Lynyrd Skynyrd, „You got that right“.

Rolšue što se stavljaju na patike i proizvode šašavu kakofoniju škripanja, cviljenja i lupkanja. Narandžasta majica sa plavim porubima i totalno hipi printom koji kaže da sam Happy. Preko farmerki, štitnici za koljena domaće (kućne) proizvodnje, a u džepu lastiš, cigaret žvake i gumica za tegle koja je služila da obuzda moju „dečko iz džungle“ frizuru... makar u prisustvu mame...

Nasmijala sam se ovoj slici i shvatila da je uspomena na nju malena iskrica sreće. Kao Markov crtež i ova pjesma. Kao i cika koja se iz dječije sobe provlači izmedju taktova. I malo po malo, umjesto da počnem ponovo da lajem, kako sam Vas posljednjih nedjelja navikla, evo me kontempliram (nutrim) o sreći... To samo dodje nekako s proljeća...

Koliko god željeli da nije tako, sreća je ipak samo iskrica blaženstva koja nas na trenutak obasja. Nije trajno stanje i nije nešto što možemo da kupimo, pozajmimo, otudjimo...

I ako kada se osvrnemo vidimo za sobom pregršt tih malenih iskrica, možemo reći da smo bili srećni. Ili da smo srećni, kako god...

Neki ljudi sreću mjere novcem...

Neki zdravljem...

Neki tudjom nesrećom...

Ja je mjerim količinom osmjeha koje mi izmame sitnice.

Količinom uspomena na ovdje i sada trenutke...

Kada iščili svaka misao o svijetu spolja. O brigama, o novcu, o obavezama, prijateljima, neprijateljima, lažima, malicioznostima...

Namršteni, vas nešto zabrinuti, žalimo se na ovo, na ono... Kriva je politika, krivi su zakoni, male plate, kiša, snijeg, sunce, šefovi, kolege, komšije... U stalnom iščekivanju nekog rješenja, nekog obrta, kao da zaboravljamo na smijeh. U stalnom strahu od nemanja, ustreptali od brojnih neizvjesnosti ljudi zaboravljaju da budu ljudi.

Djeca me povremeno opomenu kako  izgledam „ljuto i zabrinuto“ i vrate iz lutanja uzaludnih misli.  Imam briga i problema, kao i svako normalan. Al' nekako se borim sa petoglavom aždajom odgovornosti, nekako mi uspijeva da prevarim surovu svakodnevnicu. Nisam madjioničar, pa ipak znam neke „trikove“.

Imam jednu sličicu, maznutu sa interneta. Služi za izmamljivanje osmijeha i uvjek pali! Dva mala psa, gledaju prema kameri naivno i bezazleno, a iza njih nepopravljiva šteta... Madrac i kauč iscjepani i izgriženi do neprepoznatljivosti. Oni naslonjeni prednjim šapama na kartonsku kutiju koja nedvosmisleno pokazuje da je kauč tek stigao u kuću...Ispod fotografije piše: „Nismo mi i nećemo nikad više...“

Raspoloženje mi uvijek poraste nakon što odgledam reklamu za Mac obrok na TLC televiziji... Slatkica od nekih 17 godina, sa šeširićem, slušalicama, ma sva je nekako fanki, shvati da nema novca i zamoli momka za pultom da sačeka... Izlazi ispred, spušta šeširić na pločnik i počinje da pjeva: „Jedan, dva, tri, četiri...“ Oko nje raspoložen i nasmijan svijet, šaren i divan, spušta novčiće u šeširić... A ona bezbrižna... Kao proljeće...

Bili smo nedavno u Luna Parku i dozvolila sam da me moje čedovište provoza u onom automobilu na sudaranje... Ranije smo uglavnom gledali kako sestri osvaja igračke pucajući u mete ili gadjajući limenke i sipali novčiče u automat sa kandžom.... Vožnje su mu bile nezamislivo strašne... I ovaj put je Lena pošla kući natovarena sitnicama, ali vjerovatno ohrabren društvom ( a i jednom Tamarom, samo pssssssst!) usudio se da dohvati volan! Iako mi je pomjerio bubrege svojom vožnjom, beskrajno sam uživala!

Ponedjeljkom uveče napravimo picu i kao što su nekadašnji mališani trčali kući kada počnu „Otpisani“, širom otvorenih očiju upijamo „Game of Thrones“, pa odmah zatim „Once upon a time“ . Moj sin i ja. I dok Lena pjevuši melodije tema serija, Marko i ja plovimo u vodama fantastike, neopisivo srećni!

Tako mi ovo proljeće donosi još trenutaka koje ću da zatvorim u šarene bočice, da uramim u malene okvire i čuvam za neka manje vesela vremena.

I laste su se vratile... prave još jedno gnijezdo...

Još  iskrica u mojoj kolekciji...

 

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.