Zidovi

Piše: Kaja Milačić
Zidovi

Ima raznih zidova...
Neki su živi, neki imaju uši, neki razdvajaju, neki šljašte reklamirajući maglu, a neki samo ćute...
Podižu ih iz vjerskih ili političkih ubijedjenja, da bi ih poslije srušili ili zaštitili kao nacionalno blago.
Ima ih kamenih, betonskih, od cigala, od blata ili virtuelnih.
Zajednička im je poruka koju šalju:
Da bi ste vidjeli šta je iza, potrebne su vam izvjesne povlastice ili bezobrazluk!

Lijepo okrečeni zidovi...
Nisam naprasno odlučila da zamijenim tastaturu i mikrofon bojama, merdevinama i četkama (iako mi malo nedostaje). Nisam ni u feng šui fazi, iako mi ona ''malina'' crvena u dnevnoj sobi lagano ide na ganglije...
Zidovi... Neki su nakićeni manje ili više duhovitim ili invetnivnim grafitima. Zahvaljujući pogrdnim porukama, upućenim nekom Tomu (valjda političaru, o'kle ja znam) moje je starije dijete počelo da postavlja pitanja neprimjerena svojem uzrastu.

Naša ulica je lijepa, reklo bi se... Imamo kružni tok, mali, maleni sa palmama u sredini. Imamo tržni centar i pijacu (sa garažom) i školu (sa parkingom stočne pijace... niko nije savršen, šta ćeš). Imamo mesaru i par prodavnica sa divnim i ljubaznim prodavačicama. Zamalo bajkoviti širi centar grada... ahaaaa...
Ali iza zidova našeg ulaza potresna je priča... Komična pomalo...

Imamo septičku jamu ( još nam nije stigao 21. vijek!) koja često poplavi podrum, pa stavljamo maramice preko usta dok utrčavamo u stanove. Imamo struju čiji napon jedva dostiže potrebnu visinu, ali su zato instalacije na samrti... Imamo buba rusa više nego što će nas i pravih Rusa ikada šetati planetom. Imamo potpuno neusaglašen komšiluk koji nikako da se dogovori oko održavanja ulaza, plaćanja žene koja bi čistila stepenište ili (u najludjim snovima), plaćanje molera koji bi konačno upristojili zidove...
Od nedavno, tik do ulaznih vrata zgrade, na zidu imamo „miomirisan“ grafit i minuli rad (prim Radovan III) nekoga mrča kog je prićeralo baš kad je neko od stanara odlučio da ostavi ulaz otključan!
Pitam se da ne čekaju mene da to počistim?
Zbilja... Čistila sam stepenište nekoliko puta sa još par komšinica, nije mi bio problem! Čistila sam snijeg ispred ulaza i beskrajno uživala u tome dok se iza komšijskih zidova analiziralo moje psihičko stanje! Ali ovo...

Moj zid se zove DOBARDANKAKOSTE i nema šanse da ću ga srušiti ikad!
Ne bi mi bio preveliki problem da sidjem (jer moja djeca prolaze tuda svakodnevno!) sa maskom, gumenim rukavicama, varikinom, metlom i kofom vrele vode (spremnim za kontejner po završenom poslu)! Ali iskreno nemam namjeru, jer vidim da se trenutno održava takmičenje u ignorisanju „problema“ ... Šteta da im se ne priključim. Mogu da zamlislim kafenisanja iza zidova na kojma su glavne tačke dnevnog reda „istovar N.N. lica“ kao i „najugroženiji“ (oni koji imaju djecu), zato što ništa ne preduzimaju! I jedino na čemu sam bogu dragom zahvalna, je da nisam dobrodošla, a ni pozivana na takve „brifinge“!

Zidovi nemaju uši, ali djeca imaju pa često preuzmu osobine malenih papagaja! Zato psssst! kad vam u njihovom prisustvu zastane na vrh jezika neka „no-no“ pričica! Nije i neće mi se dogoditi da moje petogodišnje čedo vrijedja komšinicu na nacionalnoj osnovi! Mama me je davno naučila da ako nemaš ništa lijepo reći, bolje ćuti...
Pa ipak, posljedicama lajavih ukućana sam prisustvovala (i bila „napadnuta strana“) u Ulici Baksuzića broj 13! Što me je iskreno obradovalo, pa sam u DOBARDANKAKOSTE zid ugradila još par redova cigala.

No, batalimo moju ulicu... Jeste da je nepresušan izvor inspiracije, ali ne zaslužuje da joj podižem rejting...

Svježe okrečeni, zidovi toplih domova...
Gledam ponekad jednu emisiju na jednoj televiziji i sita se isplačem.
Eto, priznadoh i ja gledam televiziju!
Vjerovatno nisam jedina kojoj krene suza kada vidi sreću na licima žena koje su upravo dobile veš mašinu, funkcionalnu kuhinju, djece koja konačno imaju kompjuter, svoju sobu... Gledam kako dobri ljudi od neuslovnih straćara prave slatke domove, kako useljavaju nadu tamo gdje je odavno nije bilo... Skeptici će reći kako je sve to namješteno i izrežirano, ali iskrena suza jedne nezaposlene majke koja je pored svega (što je daleko od luksuza!!!) dobila i ček od više nego skromnih 500 eura za kupovinu hrane teško može da se izrežira!

Filantropija nije samo riječ iako se kao riječ prilično ofucala od silne zloupotrebe.
To što neki redovno kače linkove o bolesnoj djeci ili socijalno ugroženim porodicama na zid fesjbuka, ne znači da su filantropi! Zid fejsbuka može služiti u svrhe kolektivnog osvješćivanja, ali nije uvijek tako.
Od svih zidova na svijetu, ovaj je najprovidniji, samo li malo pažljivije pogledate.

Konačno, svako ima priliku da se prikaže u svijetlu za kojim žudi, a koje veze nema sa realnošću. Namještene, razgolićene fotografije sa plaža ne prikazuju samo djevojčurke koje bez mnogo pameti misle da će tako „navatati“ princa u bijeloj limuzini. Kače ih i „pristojne“ gospoje, nesvjesne da to čime se „zore“ može privući pogrešne ljude, donijeti neželjene probleme.

Da pitate nekoga od redovnih kopirača tudjih mudrosti, onako usput, ko je rekao to i to (a prije par dana su isto postavili kao status), ne bi imali pojma o čemu govorite, ali bi im se dopalo kao ideja za sledeću posjetu transparentnome zidu!
„Imam, pa mi se može.“ , „Imam (nemam) dečkaaaaaaa!“, „Volim sebe!“, „Kuvam k'o zmaj!“, „Ubih se od posla!“
I još milion različitih vrištavih izjava svakodnevno tutnji ovim zidom, a pažljivijem oku ne promiče istina izmedju redova. A ona govori o usamljenosti, nesigurnosti, ogorčenosti, maskama, malicioznostima, hroničnoj mizantropiji i iznad svega beskrajnoj gluposti!

Zid ćutanja je jednom podigla jedna osoba kojoj sam previše vjerovala... Isprva sam mislila da je u pitanju nesporazum, ali kasnije shvatih da ako je ikada i postojalo išta iskreno, zid se ne bi ni pojavio! Nesporazumi se rješavaju razgovorom. Onaj ko podigne zid bez jasnog razloga ima popriličnu anamnezu problema...
I sama sam, nemajući kud podigla neke zidove... Ne bih sad o njima... preduga i preteška priča...

Ima raznih zidova...
Kada uspijemo da srušimo one koji su u nama, kada uspijemo da sagledamo sebe onakvima kakvi zaista jesmo i počnemo stvari da zovemo pravim imenima, jedini zidovi koji će nas okruživati biće oni lijepo okrečeni, što mirišu na topli dom, na ljubav i prijateljstva...
Ali to je, kako stvari stoje čista naučna fantastika.

Kaja Milačić
Kaja Milačić
Pjevačica i tekstopisac

Ostale Kajine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/dnevnik-najocajnije-domacice

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.