Istorija mojih fitnes pokušaja nije naročito bogata, ali nije ni zanemarljiva.
U dvadeset i nekoj, kada sam smirila štitnu žlijezdu, poslušala sam  dobrog druga Djoleta i krenula u teretanu kako bih popravila stanje svog izmučenog tijela... Sa 49 kilograma (koji sada i meni samoj zvuče kao novinarska patka!) za nekih par mjeseci sam došla do kvalitetnih 55, sa pločicama na stomaku i svim ostalim blagodetima uporne vježbe! Radila sam i do 200 trbušnjaka u seriji... A? Ma bila sam faca, samo takva...

Poslije tridesete, kada su me stigli svi neporomišljeni zalogaji neko kratko vrijeme sam pohadjala nemilosrdne časove fitnesa kod jednog džudiste. Jednostavna, čak hladna sala zastrta tatamijima, žene u „kućna varijanta“ trenerkama i strpljivi trener koji svakoj „mučenici“ prilagodi vježbu. Rezultati su bili iznenadjujuće pozitivni i sasvim neočekivani! Biće da mi se glava ( u kojoj se tih dana bjesomučno vrtjela pjesma „Maybe baby!“) malo smirila, kao i hormoni, pa sam zbog dugo očekivane trudnoće rekla ljubazno dovidjenja...

Prije par godina sam probala čuveni power plate. UH... Dobro se izmučih, ne skidoh ni gram, ali sve što je moglo da se podigne i zategne, došlo je na svoje mjesto...
Danas se vraćamo tatamiju, blago nama...
Sanja je pokušala da okupi staru i doda koju novu drugaricu u ekipu. Organizovala je vikend treninge za sve nas mame koje u toku nedjelje nemamo kad da udahnnemo valjano. Naišla je na teško razočaranje sinoć... Od deset prvobitno jako raspoloženih i u „jedva čekam“ elementu gospoja, stiglo joj je devet poruka slične sadržine. „Aooo, pa ne mogu sjutra...“
Ne osudjujem ih previše, jer mi je i samoj palo na lijenu pamet da se „opravdam“.

Najteže je početi...

Pijem kafu, punim telefon koji će me u brzoj šetnji tamo i nazad zabaviti muzikom i razmišljam kome da maznem čarape u kojima ću vježbati... Ne ide se na tatami u  patikama, a sve i da se ide, ove moje karirane baš i nisu za vježbu... I nekako mi se ne dopada ideja da čarape u kojima sam vježbala idu „hop“ u patike... Moram da imam neke viška.. a i toplije je! Smijte se vi, da možete da vidite moj jutrošnji „sportski izgled“, smijali biste se danima! Dobro de, imam trenerku, nisam sasvim neopremljena!
Telefon zvoni, Sanja... Krenula je kolima ranije, kako bi pokupila prijateljicu, koja se u posljednjem minutu predomislila... Sad je ispred moje zgrade. U brzini vadim muževljeve čarape iz fijoke‚ ubacujem ih zajedno sa bocom vode u tašnu i trčim niz stepenice razočarana što neću šetkati i slušati muziku.
Dvije žene i džudista... Volverin u meni je junački podnio sve vježbe. Nisam još potpuno zardjala... Onako....

*
Sljedeće nedjelje nas je bilo tri, a prošle četiri... Divota! Marko je krenuo na džudo i  blesav  je od sreće. Beskrajno je smiješan i smotan i ni malo se ne ljuti kada mu kažem da je pravi mali Mr Bean. Ali kako vrijeme prolazi, sve je uporniji i voljan da trenira. Čak je krenuo vikendima samnom na fitnes.
Najgore upale mišića su zamnom. Boljelo me sve što je moglo da zaboli. Boljela su me mjesta gdje nisam imala pojma i da uopšte imam mišiće...
Čekam da počnem da ulazim u tek oprane farmerke, onako, od šale... Za sada sam prezadovoljna, jer su trbušnjaci počeli da „rade“, kao i oni mišići na ledjima kojima dugujemo zahvalnost lijepog držanja.
Smiješno mi je kako smo sin i ja uporni, dok tata bivši rukometaš „čeka trojke“ i igra jedino onaj fudbal za koji su potrebni samo palčevi...Lena, koja je za jednu petogodišnjakinju prilično visoka i dobro razvijena, nema namjeru da se bavi sportom... A bila bi prva u svakom, potpisujem!

*
Ekipa „fitnes mama“ i dalje ima manje članova no prstiju na jednoj ruci.
Čudim se.
Zar je „fora“ otići u šminkerski fitnes klub gdje je važnije koje su marke patike, iz koje je sezone trenerka i čija je šminka vodootporija? Tamo gdje cupkaš uz muziku koja ti budi animalnu želju da divljački izgaziš njen izvor do neprepoznatljivosti. Opučaš se i mlatinjaš manita nalik na nesretnu marionetu kojoj je nevaljalo dijete zamrsilo konce, dok niko ne daje pišljiva boba na to radiš li vježbe pravilno ili ne. Važno je da redovno plaćaš. I da se trudiš da budeš „fancy“.
E, pa ja neću da budem „fancy“.
Hoću da budem zdrava.
U mojim je godinama koji (kilo)gram viška čak i poželjan, ali nedostatak fizičke kondicije je neoprostiv.

*
Razočarana sam.... „Tatami“ ekipa se raspustila... Nikako da se sastavimo, svaki vikend fali po jedna, a to se kada nas ima brojem i slovima tri još kako osjeti... Nema smisla da obavezujemo čovjeka ...

Zato stavljam slušalice u uši, mijenjam John Mayer-a za AC/DC i iako više nemam treninge, imam predivne anderhilske parkove! Pomalo brzog hoda svakog dana, ljepote!
U medjuvremenu sam se dogovorila sa djedom da pozajmim njegov sobni bicikl! Jupiiiii! Kako ću samo da jurim gledajući filmove! Joj! Samo da se organizujem da ga prevezem od srca zahvalna onome ko je izmislio karavan! Uh, šta bih ja bez mog kamiončeta... I dajem oglas:

MIJENJAM DVIJE PROĆELAVE MISHELIN GUME (LJETNJE) ZA PAR PATIKA SA VAZDUŠNIM DJONOM šifra :mama ide pješke!

OK, pretjerujem, pa šta?

Nadaleko je poznato da je ovoj mami glava puna benzina (bezolovnog, sa više oktana dakako), ali postade svjesna da će „zaribati“ kao i točkići koji nigdje ne kotrljaju ako ne pokrene svoje mišiće.

Nedavno sam dobila divnu ljetnju haljinu. Nisam imala srca da priznam da mi je mala... Zaljubila sam se na prvi pogled! Sve se upakuje gdje i kako dolikuje, pa ipak ne mogu da je zakopčam. Stavila sam je na posebno mjesto u plakaru, zaštitila najlonom i svaki put kada oblačim moje vrećaste farmerke, javim joj se i ponovim obećanje da su prvi vreli dani naši!

Možda ovo može da bude moja prva novogodišnja odluka.

Danas kada postajem tralalala, dajem časnu riječ da ću marljivo hodati, trčati i okretati pedale, poštovati savjete nutricioniste i biti vjerna i odana sebi!

...aj' da vidim i to čudo...