Kod nas veselo...
Dok jedni majstori postavljaju nove strujomjere, drugi u našem stanu postavlja novu tablu sa automatskim osiguračima i nove utičnice...
Zamalo se uždismo zbog dotrajalih instalacija prije neki dan, pa rekosmo što više da čekamo.
Nije me bilo dugo, opet moram da se izvinjavam i pravdam. Ili ne moram... Virusi, frke sa kućnim aparatima, automobilom (kao i svim starim ljudima, i našem Djoletu smeta vlaga...), posao, virusi i tako u krug. Kada sam jutros uzela sa police ovo maleno „pisalo“ iznenadila me je količina prašine koja se na njemu uhvatila. Prašina mi je i u glavi, da se razumijemo tako da nisam sasvim sigurna na koju stranu će me priča odvesti danas.

Sunce se stidljivo i zubato, ali škrbavo kao djak prvak probija kroz oblake, pa nas povremeno časti naletom optimizma koji nam je falio posljednjih nedjelja. Makar vizuelno. Ništa depersivnije od  zimskih kiša... Tuga da te uhvati. Možda je zbog toga naša jelka sijuckala sve do prije neki dan (kada je izazvala kratak spoj i zamalo požar). Onako gusta, zelena (a da plastična!) sa zlatnim kuglama, unosila je u sive dane poneku iskru ničim izazvane ljepote, pozivala na opuštanje uz šolju čaja i bila prvo što u strahu pogledamo kada dodjemo kući pa se pred vratima sjetimo da nismo isključili lampice...  I tako se vratih na priču o struji... Opet nam je stigao preveliki račun- još jedna prilika da psujemo sve redom po spisku od Tesle i Edisona na ovamo. No zalud psovanje.. kako svima, tako i nama. Loše instalacije su već nešto drugo i redovni su uzrok  misterioznih kvarova novih i kvalitetnih aparata po kući. Tako smo  par posljednjih nedjelja lišeni usluga naše Milijane, veš mašine beskrajnih opcija i vrhunske proizvodnje. Prvo smo jedva dozvali majstora ( naša Mike je pod garancijom). A onda je većano hoće li nam garanciju priznati ili ne, da bi na kraju, nakon što je milošću svevišnjeg osposobljena za svoje beskrajne opcije, neki tvrdoglavi zavrtanj popustio poslije trećeg pranja, te tako Milijana poče da curi i plače sve u 16! Poplavila kupatilo baš kada je na podu bila gomila veša spremnog za pranje... Majstor je imao smrtni slučaj u familiji i nisam mogla da računam na njega dva dana... Srevis nisam htjela da zovem, mislim se, što čovjeku da pravim neprijatnosti, svakom može da se dogodi propust... Tandara broć... Današnje prilike su Vam već poznate, tako da ustvari nemam šta da pričam... Ljepota... Milijana rasplakana, majstori spori, kada puna veša kao u samačkom rusvaju, a ja $edim, blago mene! A Mrvica se vjerovatno uplašena prisustvom nepoznate osobe u stanu, dva puta uneredila pored kutije sa  svježim pijeskom, na još mokar pod kupatila...  To je poslije neko od nas dodatno razmazao...aaoooooo...
Djecu sam smandrljala i  „tata ekspresom“ poslala kod baba na Cetinje. Tamo će im biti toplo, a dobiće i topli obrok (kašikom), što im mama danas iz opravdanih razloga ne može priuštiti. Živjele babe!

Evo još koji dan, prodje raspust, a moji mačići nisu nidje mrdnuli... Samo smo ispraćali stare i dočekivali nove viruse. Povela sam ih koji put u bioskop, a u tatinoj firmi su bili na priredbi sa Djeda Mrazom... Hm... Marko je iz neobjašnjivih razloga, kada je bio manji imao noćne more sa tim simpatičnim djedicom u glavnoj ulozi, a Lena je nekako brzo ukapirala čitavu farsu i već sa tri godine izjavila kako je poručila bijelobradom djedu da joj KUPIMO  to i to! Tako Leninih novogodišnjih fotografija u krilu Djeda Mraza i nemamo, a Markove su do te mjere isprepadane da bi nam u nekoj drugoj zemlji zbog istih na vrata kucale socijalne službe! Kako god, Marko se sa ovogodišnjim začudo fotografisao, a Lena ga je kulturno zaobišla, jer su mu brkovi neprirodno visili, a on je čudno hodao i nezgodno „mirisao“.  Jedan drugi joj je, rasplakanoj od treme zbog školske priredbe prvoj uručio poklon! No taj je van konkurencije, jer ni njegova pažnja nije učinila da nestane strah od javnog nastupa moje stidljive djevojčice! A bojim se da ovaj iz tatine firme nije ni prvi, a ni  posljednji letvosan Mošmisliti Mraz kojemu se smješkamo iz kurtoazije. Odavno nisu samo akteri ponekog filma, pijani Mrazevi su stigli i do nas! Svako može da obuče kostim sklepan na brzaka i tako za par dana namlati pristojne parice „hohočući“ po firmama, školama i proslavama. Štucaju, mršte se na djecu, ćute, smrde na jeftini duvan i lozu i jedva čekaju da skinu sa sebe crvenu odoru...
Mislim stvarno... I pade mi na pamet jedna genijalna zamisao!
Čula sam da je predložen rad na plantažama kao kazna za neposlušne u saobraćaju. Od srca pozdravljam ovu ideju, kao i beskrajno visoke kazne za sve one što se „zore“ svojim točkićima i   glupostima za volanom. Od oktobra, kako počnu slave, poraste i broj saobraćajnih prekršaja. Sasvim bi zgodno bilo da gospoda koja su upravljala vozilom pod dejstvom alkohola, volontiraju nekoliko ili više dana (u srazmjeri sa procentom aklohola u krvi) kao Djede Mrazevi po školama! Ako ti nadju 0,34, odmah vježbaj HOHOHO! Ma ja sam genije... Ono što sam rekla za bubreg i dalje mislim (pogledati priču „Vozi Miško II“ ) ali ovo prevazilazi i moje najbolje ideje! Jer zamislite, ako su toliko mrzovoljni kada za glumljenje dobrodušnog starca sa sjevernog pola dobijaju honorar, kako će im tek „milo“ biti da to isto rade po kazni! A imajući u vidu razlog iz kojeg su tu dje su, sumnjam da bi im vatrene vodice padale na pamet, makar dok su u kostimu...     U  toku godine društveno koristan rad bi bio neopisiva zabava za djecu i savjesne vozače: Kostimirani kao braća Daltoni, sa znakom stop, dežuraju na pješačkim prelazima u blizini škola svi oni kojima je „fora“ da prodju kroz crveno ili ne stanu pješacima na za to propisanom mjestu!!! Bez svake šale, ako postoji  interesovanje za novo zanimanje pri saobraćajnoj policiji (izmišljač kaznenih poslova npr), javljam se da volontiram sopstvene zabave radi!

Rekoše mi da će posao oko struje biti gotov za nešto više od sata, ali onaj koji popravlja Milijanu baš zbog radova na mreži vjerovatno neće doći prije sjutra. Djeca su se vratila- nisu ni stigli na Cetinje. Predomislili se, pa bili u parku. Tamo se izjurili, umacali blatom i vratili kući pospani. Nemaju djeca kondicije... Eno ih spavaju. Gledam farmerke i jakne i dodje mi da i ja zaplačem zajedno sa veš mašinom...

Kako li je, zaboga bilo našim bakama? Prvo, Djede Mrazovi su bili rijetki, uglavnom su o njima samo pričali i u dječijoj mašti su mirisali na borove iglice, cimet i pitu od jabuka. Drugo, bake nisu zavisile od kućanskih aprata, jer ih nisu ni imale! Nisu ni tražile, a ni vjerovale u termine: instant, odmah, ekspres, već su se uzdale u se i u svoje dvije vrijedne ruke. A i „svjetlo“ je služilo uglavnom samo za osvjetljavanje, pa im povremena upotreba šterika nije ni malo smetala.

Ohrabrena mislima o prošlosti, palim LED TORCH na mom savršenom bijelom androidu, ulazim u kupatilo i perem blatnjave dječije farmerke na ruke. Okrećem se da dohvatim omekšivač, laktom povučem mobilni, on bućne u WC šolju, a svjetiljka još uvjek blješti...

Šta ti je tehnika dvadeset prvog vijeka...