Zašto su neki ljudi nervozni kada treba da se zahvale?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Anksiozna preopterećenost da se prizna zahvalnost-psihopatološka forma

Prijatelj i ja smo se prethodnog dana olako dogovorili da odemo da posjetimo taj muzej na obali Dunava. Plan je postojao u glavi od onog dana kada sam o muzeju i njegovom vlasniku pročitala u avionskom časopisu. Kada sam ga prvi put vidjela, idejnog tvorca muzeja, znala sam da je to on. Hodao je bos. Iako nije izgledao razbarušeno, kao da je bio, razbarušen i energičan, vrcavog duha i živog pogleda, na majici je imao ispisano slovo A. Pogledao nas je i pitao da li smo sami došli ili smo u društvu ekipe ljudi koja je sjedjela za susjednim stolom. Upitala sam ga da li je to on, iako sam sigurno znala da jeste. Zadržao je pogled duže, a onda još duže na mojim stopalima, bila sam bosa, kao i on. Ponudio mi je trešnje koje je držao u ruci. Uzela sam i zahvalila se. Ponudio je mog prijatelja, on se komešao ne govoreći da hoće, nije uzeo trešnje.

Taj čovjek, ljubitelj umjetnosti, ustupio nam je mjesto za stolom koji se uzdizao iznad Dunava i suočavao nas sa obiljem prirodne ljepote. Bili smo okruženi umjetničkim djelima naše avangarde između dva svijetska rata. No, o umjetnosti neću pričati, pričaću o psihološkim fenomenima o kojima sam razmišljala, a na koja me je inspirisala posjeta ovom jedinstvenom muzeju. Da se misli bave analizama ljudi oko mene, i mene same, doprinjela je i radio emisija koja je od strane domaćina namjerno pojačana, gdje je gost kod novinara bio moj prijatelj i kolega psihijatar koji je pričao o psihopatološkim ispoljavanjima i tretmanu osoba koje pate od problema iz spektra mentalnog zdravlja. Tu na tom mjestu sam se osjećala prijatno, radosno što sam tu i što komuniciram sa svim tim ljudima i sa domaćinom. Domaćin je davao, nudi je vino iz Knina, kafu, hranu (ribu, sir, salatu, trešnje..) Nisam ništa odbijala, sve što je nudio uzimala sam. Nudio je i priču o muzeju, o svakom eksponatu posebno, o sebi, svojoj porodici, svojim životnim izborima. Za razliku od mene, prijatelj koji je bio sa mnom je teško uzimao, nije ni odbijao, ali nije ni prihvatao otvoreno, dobronaklonost domaćina. Družili smo se dugo tog dana nas troje. Onda je došlo vrijeme za rastanak, domaćin se tada direktno obratio mom prijatelju i rekao da je korisno da on posmatra nas dvoje, mi uzimamo, ali na isti način dajemo. Zahvaljujemo se na uzeto...

Taj njegov komentar me danas motiviše da pišem o zahvalnosti.

Zašto su neki ljudi nervozni kada treba da se zahvale?

Neki od vas se pitaju, što tu ima problematično ili komplikovano. Iako svima nama prija zahvalnost i ugodno nam je kada nas neko podari starom knjigom, suvenirom sa putovanja, zahvalnost ipak nije toliko jednostavna kategorija. U ovom domenu nailazimo na razne vrste poteškoća.

Psihologija je temeljna disciplina koja se bavi i proučava široku paletu konstrukata, pa je jedna od njenih tema izučavanja i psihopatologija zahvalnosti. Psihopatološka ispoljavanja zahvalnosti se manifestuju kroz četiri kategorije:

  • narcističko poricanje zahvalnosti,
  • sociopatsko odsustvo zahvalnosti,
  • pojačavanje zahvalnosti uslijed osjećanja krivice i
  • anksiozna preopterećenost da se prizna zahvalnost.

Neke osobe imaju ozbiljan problem u prihvatanju ljubaznih gestova i zahvalnosti od strane drugih. Takve osobe na komplimente reaguju nekako zbunjeno, neprilagođeno, uznemireno, crvene. Kada ih neko pohvali Ili ponudi pomoć koju nisu tražili, takve osobe ispolje anksioznost. One na neki poklon, zahvalnost, gotovo automatski reaguju potrebom da odmah na isti način uzvrate svom dobročinitelju. Nekako, da li slučajno ili namjerno, uzvraćanje bude gotovo identično. Ako im je neko došao u posjetu i donio kafu i bombonjeru, ubrzo nakon toga ta osoba uzvraća poklon. Pojava koja je uobičajena u našim životima, a njenje unutar čovjeka prisutne psihološke manifestacije prođu neopaženo. Većina nas je bila u situaciji da sa bliskom ili manje bliskom osobom sjedi na ručku, doručku i da zbog svoje velikodušnosti, vjerovatno ponajviše kulturološki potkrepljene, odluči da plati račun. Očekujući da će od druge osobe dobiti zahvalnosti riječi poput onih: “Hvala ti”, “Vrlo ljubazno od tebe što si ti platio račun, hvala ti..”, dobije se odgovor poput onog: “Sljedeći put ću ja tebi platiti.” Anksioznost koja podstiče ovakva ponašanja je očigledna. Takve osobe iznose svoju želju ili kapacitete da se ponašaju slično.

Ovakvo ponašanje je ispoljavanje spremnosti da se minimalizuje zahvlanost. Otkud je nje toliko mnogo oko nas? Sigurna sam da je potkrepljena našim kulturološkim učenjima koja nude poruku da je neophodno da se sami staramo o sebi. Drugi mogući razlog koji leži u osnovi njenog ispoljavanja je nervoza zbog naklonosti i afektivne vezanosti. Osobe koje posjeduju veći stepen narcizma će na dobro učinjeno djelo prije reći: “Uradili ste pravu stvar”, nego: “Zahvalan sam ti jer si dao sve od sebe i postigao dobre rezultate”. Takve osobe često maskiraju svoju zahvalnost, prije protestvujući, mijenjajući uloge, i prije odobravajući neko ponašanje nego iskazivajući zahvalnost.

Odbijanje zahvalnosti i odbijanje da se prime dobročinstva može djelovati kao nezahvalnost. Suštinski je manjak snage u ličnosti. Učite da se zahvaljujete.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.