Juče sam platila kaznu za nepropisno parkiranje. Prvu, a nadam se i poslednju, jer me više SMS parkinzi i ostala mjesta za „zbunjivanje protivnika“ neće gledat' nespremnu! Ima fino garaža po čitavome Anderhilu, koliko ti duša ište, a ni parkinzi sa rampama nisu rijetki...

Ne znam da li je umjesno da pomenem kako sam bila savjetovana da nadjem neku vezu i izbjegnem plaćanje „doplatne karte“ (tako se moja kazna zove, ma šta im to značilo). Šta sad, kao ja sam mimo naroda kada priznajem da sam ćorava glupača koja nije našla za shodno ni da pogleda ima li tu kakav znak koji objašnjava zašto iz prve nadjoh slobodno mjesto?

Biće da jesam, jer sam zahvalna kosmosu što mi pauk nije ponio „točkiće“ i tako napravio još veći trošak, poslušno i bez mnogo gundjanja stavila tačku na svako dalje sukobljavanje.

Prije  nego što zaključite kako se sad pravim pametna... da vam šapnem, u povjerenju: Moje ponosno „kamionče“ ima svojih ratnih rana... još kako... Prvi izlazak iz grada... smanjujem brzinu, iz treće u četvrtu (jao, pa to nije druga....) ne puštam kvačilo i naravno, uz blago krckanje nosača prednjeg mi branika napravim neznatnu štetu vozilu ispred sebe...  Bijesna što je prvi nivo parkinga pun, pravim jako mali luk dok se spuštam na donji nivo... zadnja vrata su sada trajno blokirana... Opet bijesna, ovaj put  na muža jer mi je sve vreme zvocao samo zato što mu je dosadno, obrćem auto na povelikoj livadi, sa jednim jedinim šahtom na kojem je gomila krša... Naravno, pokušaj prelaska preko krša je bio bučan i neuspješan! Bio jednom jedan stubić na travnjaku iza moje zgrade... sad ga više nema, ali ima udubljenje na mojim vratima...

U jednom sam definitivno drugačija... Znam koliko ne znam (samo Bog zna koliko se preslišavam prije nego zaspim!) i za volanom uključujem sve moguće radare i senzore... Ja sam defanzivni vozač. Koliko god vam to smiješno zvučalo!

Ali, to nije ono o čemu sam htjela danas da vas gnjavim... Postoje stvari u ljubljenome nam Anderhilu koje me izludjuju, zabrinjavaju i plaše ne kao svježeg vozača, već jedino i samo kao majku!

Vjetar je ponovo izlomio platane koji su i onako gusti i zeleni jedva sakrivali tužnu zaostavštinu dvadesetog vijeka. Jedan dio uredno posut nekakvom crnom, masnom i ljepljivom šljunkastom materijom, a drugi samo raskopan, poravnan i vječiti dom blatnjavih barica. Kada vrši svoju funkciju, izgleda kao parking stočne pijace i čini se da malo kome zaista smeta što je „prikladno“ postavljen ispred kapije školskog dvorišta, a preko puta modernog trznog centra, kroz čiju garažu vazda vuče promaja!

Moje starije dijete u septembru polazi u treći razred i ja ću ga i dalje ispraćati do kapije i čekati kod iste... Iako je savjestan dječak i dovoljno veliki da sam predje tu razdaljinu (nisam mjerila, al' sumnjam da ima i trideset metara), ni ja, kao ni mnogi roditelji iz komšiluka ne želim da rizikujem.

Onaj „Volverin“ kojeg su moja djeca prepoznala u svojoj majci, za malo je  jednu gospodju izvukao iz automobila i „isfetao“ i nju i njenu natapiranu frizuru! Vodila sam troje djece. Moje dvoje i još jednog drugara. Nosila sam dva teška djačka ranca na ledjima, kad je gospoja, gledajući nas, krenula u rikverc, pa zastala. Shvatila sam to kao znak da možemo da predjemo ono što bi trebalo da se zove ulicom. Ne, gospodja je samo namještala svoju „trajnu“ i bez pardona, kao da smo reklamni panoi, krenula ponovo, ovaj put, pravo na nas! Zaustavila se uplašena silovitim udarcem u prtljažnik (iskreno se nadam da sam ostavila udubljenje na istom i žalim što nisam imala volverinske kandze da ostavim i duboke brazde!). Sreća njena, te nije udarila nikoga, jer me refleksi i dalje sluze za desetku! Vikala sam koristeći sve prednosti postavljenog vokala, kao i sve razumne argumente, ali sumnjam da sam naišla na razumjevanje. I gospodje i bilo kojeg od svjedoka taj dan...

„Šta bi ovoj ženi? A budala neka, pušti je tamo...“

Gledala sam mnogo puta kako majke u poslijednjem trenutku povuku svoje mališane za ruku, prije nego što bi ih dokačio točak, branik, retrovizor... I samo frknu, šljepe nedužno žgebe po zbunjenoj glavi i nastave dalje... Kao da iza tih vjetrobranskih stakala sjede čuvari pakla lično, a njima se ne smije zamjeriti, niti im se ime ne smije glasno izgovoriti. Kao da je škola sasvim slučajno tu, a parking ima milenijumsku tradiciju i kao takav se mora poštovati.  I što je auto veći i skuplji, tako i se i „strahopoštovanje“ povećava... „Možda ima pištolj... ćuti, pušti...“

Ima i „zbunjoza“ mjesta po gradu, pa ukoliko ne gledate, ili ste novi... jupiiii!!!

Obavezni smjerovi... hm... trebalo mi je mjesec dana da shvatim šta se tu, dodjavola dogadja, a onda još mjesec da ukapiram da jedino ja poštujem te automobilske  „školice“.

„Ovom trakom možete pravo i lijevo“ , samouvjereno vas obavještava šara na kolovozu... „I dalje možete pravo i lijevo“... i vi se kotrljate, tik do semafora, kada iznenada vidite da ste u traci za LIJEVO! „Eto, malo smo se zezali“, sapoštava vam seretski u lijevo namigujuća strelica. Ovdje više nemate priliku da se prestrojite, ni zakonski, a ni fizički! I onda, ako ste savjesni, vozite lijevo praveći velike krugove kroz grad, trošeći svoje gorivo i svačiji čist vazduh! Oni manje savjesni će nastaviti pravo, uzdajući se u  izreku o Bogu i budalama...

Skrećem iz glavne ulice u sporednu... dajem migavac, čekam da prodju oni iz pravca, kad iza mene „bijesna mečka“ koči... Prikucao mi se toliko, samo što me nije udario! Svira bijesno, samo zato što sam mu na putu!!! Ili zato što mi auto nije dovoljno „fancy“, a ja ne pripadam „jačem“ polu... ne znam, samo znam da sam bila srećna što mi je dijete pozadi propisno vezano...
Samo koji dan ranije, mojoj jetrvi se  u auto dok je stajala na na semaforu zakucao dasa, sa nekih 1,9 procenata alkohola u krvi... Sreća da  nije popustila molbama svoje dvogodišnjakinje da je izvadi iz sjedišta za djecu kako bi sjedila sa bakom...

Gospodo, ne vozite vi bolje kad ste pljani - samo vam je lijepo, zato šedite dje ste!

U kružnom toku... onom minijaturnom, morala sam da stanem (što mi i nije problem, jer prednost vazda imaju ili oni koji pojma nemaju, ili oni što ih uvo zabolje), kako bi prošla ženska u „mogu ja i brže“ pozi, glavom kao izraslom iz volana i skoncetrisanom na metar i po puta ispred sebe... Odmah iza nje, opet mečka, sa medjedom za upravljačem, zalijeće se da iskoristi priliku (kao da će ga par sekundi koštati milion eura) i ja mu svirnem i cinično pokažem da prodje... Dileja... a on meni mlatinja rukom, kao ja nisam normalna... U mom autu dvoje, vezanih i ćutljivih mališana, a u njegovom malene glavice izbečenih očiju, zalijepljene po porozorima...kao krompirići... ne zna im se broj... Dileja...

Iz ovih  primjera možete zaljučiti da sam nekakva ogorčena tetka, zato što i sama nemam znak PEACE bez „visuljka“ na haubi... Taman posla! Iskreno, postoje neke druge marke automobila čiji bih radije bila vlasnik. Sa jedne strane sam  sasvim zadovoljna ovim što me sigurno, bez preskupih kvarova  voza naokolo, a sa druge, slutim da bih teško, kao i većina odoljela jakom psihološkom uticaju istog (mislim znaka)... Kako god, ovi „bez visuljka“ više neće biti pominjani, obzirom da sam ih i do sada dzaba reklamirala!

Tunel ... Djeca sjede vezana, mirna i  pospana od vijanja po plaži. U pravom trenutku počinje moja omiljena pjesma, mijenjam brzinu i idemo... 80... toliko je dozvoljeno... Uzivanje mi je pokvarilo neko službeno vozilo koje me je preteklo (da, u tunelu!!!!) Nakon što sam otresla slike mogućeg užasnog udesa, pojavila se velika crna sijenka  sa farovima koji blickaju u moj retrovizor i zaslepljuju me... Pogledam brzinomjer...ohohooo, idemo 90... pa sta hoće gospodin? Da neće i on da pretiče? Nemam namjeru da vozim brže, iako moje „kamionče“ može bez problema da stane na crtu kojoj hoćeš mašini, ali nećem! Spustim na 75, iz inata, a on svira i blicka... auuuu, kako je samo nervozan... I tako su moja djeca naučila da pokazuju ONAJ prst...

Gledam drugu djecu kako sjede na prednjim, ili stoje izmedju sjedišta, dok tate obrču „Monca“ krugove kroz Anderhil... Gledam pripite, manite, kako voze kroz grad, kao da imaju tapiju na svaki centimetar ulice i svi ostali moraju da im se poklone i propuste ih... Ako koga i „zakače“, naći će oni način da u najkraćem mogućem roku opet izadju na ulice i drumove da hazardiraju tudjim životima...

Neki dan sam čula zvuk blažeg „čukanja“ i u strahu za svoje „kamionče“ izasla na balkon... Žena (a šta ću, ne mogu stalno da nam držim stranu) u khmmm godinama, u preslatkom minijaturnom automobilu pokušava bezuspješno bočno da se parkira i udara sve oko sebe, a tip u nekom velikom autu bijesan što od nje ne može da se okrene, a i zbog udarca koji je dobio, psuje to što može... Na prilično prostranom parkingu tetka uspijeva da zakači još jedan auto i propušta ovoga da se malo dalje okrene... Kreće da se uparkira pored moga „kamiončeta“...  grizem nokte... ali odustaje i zaustavlja se, zagradjujući prolaz, taman toliko da ovaj čuknuti, koji se okrenuo jedva prodje... Čovjek staje u čudu, ja ne mogu da kontrolišem smijeh...

Poslije sam je gledala kako odlazi i sjetila se Helmuta, taksiste iz jedne od priča Dzarmušovog filma „ Noć na Zemlji“. Čak je dala migavac u krivini... blago njojzi... Ona neće napraviti udes zbog prebrze vožnje, ali će sasvim sigurno naprviti teški karambol zbog presporog kretanja ulicama, ojadiće desetine parkiranih automobila i po kojeg nedužnog prolaznika pokušavajući da se uglavi tamo dje ni bickl ne bi stao... Umijesto kočnice, možda će samouvjereno upreti gas kada nečija djeca budu prelazila ulicu... Uzmi taksi, tetka, molim te!

Sa „javnim“ kolegama sam onomad farbala zebru ispred jedne škole... Dobila sam majice za sebe i djecu. Lijepo... Osvanuše po gradu i šire malene table koje bi svoju egzistenciju trebalo da opravdaju sporijom, sigurnijom voznjom... Lijepa bijaše ta akcija, ali ne vidim da iko usporava kada vidi znak. Ne vidim da, osim mene i nekolicine iko staje pješacima! Čak dobijam maštovite „komplimente“ od strane nervoznija za volanom kada stanem da predju djeca, stari ili VIP piplice. I ostaje mi da se pitam, koliko života treba da bude izgubljeno, akcija pokrenuto i tabli postavljeno, koliko vijenaca pokraj puta treba da okačimo, da bi nam došlo odande do ovde???

Da vas pitam, prije nego što zaključite da sam sve ovo vrijeme drobila u prazno...

Ako nam je prioritet prekomjerno lučenje adrenalina  u mašinama  (uglavnom)  neprimjerenim našim drumovima, bahato ponašanje recipročno blještavilu karoserije i mirisu kože i benzina, ako smo dozvole dobili na „lijepe oči“ i vjerujemo da će nam, ukoliko nam budu oduzete, na  „lijepe oči“  biti vraćene i nemamo trunku samokritičnosti, a zanemarujemo bezbrižno djetinjstvo, sigurnost i zdravlje naše djece, šta to onda nije kako treba sa nama samima?

P.S.

Prije neki dan je jedna porodica krenula na more... Mimoilaženje sa konjskom zapregom na jednoj anderhilskoj raskrsnici nije prošlo uobičajeno, sa rečenicom: „Vidi sine, konj!“ ... Konjić se žestoko uzjogunio, iskakao po haubi automobila, a ruda napravila poveću rupu, tik uz prozor zadnjih vrata... Samo milimetar je omašila staklo, jer da ga je zakačila, skliznula bi kroz prozor... Ne smijem ni da pomislim... Na veliku sreću, niko nije nastradao... Na veliku žalost, ovo je drugi slučaj u tri mjeseca... Čula sam da su bili postavljeni znaci zabrane za konjske zaprege, a svi konjići povedeni tamo gdje idu i nepropisno parkirani „točkići“. Riješenje koje meni lično liči na onu no-no roditeljsku rečenicu: „Zato što JA tako kažem!“ Brže nego su i postavljeni, znakovi su uklonjeni, a tegleća snaga vraćena vlasnicima.

U svim zemljama evropske unije postoji običaj da jedan dan u mjesecu ulicama prodje kamion koji natovari sve ono što je steklo status suvišnog, a nije za prodaju ili kontejnere. To se kod nas, neorganizovano i uz rizik po bezbjednost u saobraćaju,obavlja na Kustirica's way...

Da li bi iko pomislio na rasnu diskriminaciju kada bi na mjesto tri konja došao jedan kamion? Da li bi ikome bio problem da ispred kuće iznese  pokvarenu mikrotalasnu, klub stočić neuklapajuće boje, vreću „preraslih“ igračaka ili garderobe? Jednom u mjesecu, tačno odredjenog dana.

A jednom nedjeljno bi smo mogli poći da posjetimo penzionisane konjiće, ponesemo im koju jabuku, šargarepu, one manje temperamentne pomazimo... eh, šta bi bilo kad bi bilo...

Bez svake šale, ja ću ubuduće dobro da razmislim prije nego nestrpljivo krenem da pretičem konjske zaprege i da zaustavim i pritajim se kada mi dolaze u susret...apsolutno romatićno!