Kako da znaš da li je ON onaj pravi?
Često su mi ovo pitanje postavljale mladje i neudate prijateljice...
I naravno, nikada  nisam znala šta da im odgovorim...
Ne znaš... Jer nije poenta u tome koliko znaš, već šta osjećaš. A to je opet, prilično apstraktno i ne da se opisati riječima, koliko god se trudili...

Na jednom vjenčanju sam vidjela scenu koja je dokaz da je ipak mnogo toga izmedju redova i da se prava osjećanja samo ponekad pokažu kao naizgled beznačajna sličica.
Ona, srećna jer je oženila sina, veseli se u društvu snahe, prije i nekoliko nalickanih djevojaka, a pravi on joj prilazi da je nešto pita. Neusiljeno da joj ne pokvari gušt, hvata ritam plesa, nešto joj govori i namješta joj da niko ne vidi, bretelu koja je izvirila ispod haljine! Beznačajna scena... E, pa nije!
U tom spontanom pokretu ruke je toliko nježnosti i poštovanja da se teško može opisati ili izmjeriti. Gledam ih i vidim tridesetak godina braka, harmonije, povremenih neslaganja, dječijih bolesti, pažnje, nepažnje... Tridesetak godina istinske ljubavi.
Jer ljubav nije svakodnevno  verbalizovanje osjećanja, cmakanje na svaka dva minuta, kupovina cvijeća...
Ljubav je i ćutanje, praštanje, poštovanje, tolerancija, ljubav je i odricanje.

Ljubav... Vječita inspiracija pjesnika, krajnji cilj svakog ljudskog stvora. Da voli i bude voljen. Nema dalje...
Pa ipak, mnogo je nesretnih veza, brakova.
Zato što je mnogo  prolaznih fascinacija i strasti.
Zato što svako zaljubljivanje ne mora po pravilu da preraste u ljubav.
Zato što smo gajili raznolike iluzije i previše očekivali...
Zato što odjednom shvatimo kako nas nervira ova ili ona osobina persone za koju smo mislili da je bez mana. Ili kada ono što nismo ni primjećivali kod sebe, u oku onog drugog preraste u gorostasnu manu, na koju ne umije da zažmuri.
Magije trenutka su jedno i ne kažem da nisu vrijedne življenja, ali čuda koja traju i opstaju su na sasvim drugom kraju Kosmosa. Nema potrebe da skontamo prostor-vrijeme kontinuum, da pojmimo teoriju relativiteta, karmu, sve je jednostavno tu ako samo malo otvorimo um.
Kao i pravo prijateljstvo i ljubav je bezrezervno prihvatanje osobe u paketu, sa svim vrlinama i manama. 

Koliko je samo veza i prijateljstava zasnovanih  iz interesa. Ponekad obije strane imaju jasnu računicu, a ponekad je jedna blaženo neobavještena. Ta druga strana kasnije pati, na različite načine i brzinom mijenjanja rukavica zaleti svoju neobavještenu glavu u novu glupost.
Pepeljugina maćeha je željela da svoje kćeri udomi iz čistog interesa, kao što se i sama udala za Pepeljuginog oca. A njih dvije, ružne do besvjesti ( manje spolja a više iznutra) nisu imale drugih ideja o ljubavi, osim one koju im je majčica ponudila.
Jesmo li šta naučili iz ove bajke? Kako da ne! Od kada je svijeta i vijeka recept zle maćehe se prepisuje i primjenjuje... Ako samo malo bolje pogledate oko sebe, vidjećete gomile pepeljuginih sestara imućnih i dobrodržećih, sa vječitim izrazom nezadovoljstva na licu... Ili im u jednom trenutku dodje do svijesti da to ipak nije to (al' bude kasno po pravilu) ili  da su za iste pare mogle da se voze na zabavnijem rolerkosteru (al'  zakasnile da stanu u red...).

No, da se mi vratimo pravoj ljubavi...
Ljubav je (doduše sa mrvicom posesivnosti) i kada mi se mačka popiški u torbu u kojoj nosim obuću i šminku za svirke. O, da! Kakvo me je samo iznenadjenje dočekalo neki dan! Nisam bila ljuta, štaviše nekako sam bila počastvovana ovim gestom, jer naša pametnica jako dobro zna gdje je mjesto za te stvari i teško da je ovo moglo da bude slučajno. Srećom, obuća je u zasebnoj kesi, šminka ima svoj neseser, pa nisam imala mnogo problema oko čišćenja. Kasno iste noći sam morala da uzmem ukrasni jastuk, jer je mila Mrvica obilježila onaj na kojem spavam! Pet dana me nije bilo kući. Dolazila sam samo da prespavam i da se presvučem. Ona me je dočekivala i ispraćala, mjaukala kao da hoće nešto da mi kaže... I rekla mi je, jasno i glasno „prekrasnim“ bukeom žute tečnosti. Ja te volim i ljuta sam što te nema! Eto tako! No, nećemo sad o mačkama, koliko god da pripadam grupi ljudi koji smatraju da su životinje sposobne za prave i iskrene emocije. Mačke su ipak mačke...

Kažu da  bezuslovna ljubav uglavnom postoji samo na relaciji djeca- roditelji.
Volim te, bez obzira na sve.
Ali kako to da postoje ljudi koji su sposobni da sipaju nevjerovatne količine ljubavi prema svemu postojećem? Šta je to drugačije kod njih te nikada nisu izgovorili riječ „mrzim“, pod kakvom su se to zvijezdom rodili? Gdje li su  naučili da voljeti znači ne tražiti, da je prava ljubav oslobadjanje?
Ne znam, tek zahvalna sam što su mi neki od takvih podarili dio svojih blaga.

I sada, dok mi je kao i našoj mački srce na mjestu kada smo svi na okupu, kada mi je dovoljno samo postojanje najmilijih bića, shvatam da su (po ko zna koji put) riječi nedovoljne i precijenjene...
Možete slobodno da zaboravite sve što sam napisala... Ali nikada ne prestajte da se volite!

Izistinski!