Utorak, 9 ujutro.

Nekako i nismo primjetili da se više ne budimo okupani znojem, da nema jutarnje gužve u kupatilu i da je sad sasvim prijatno skuvati i popiti kafu kad se probudiš. Čitavo ljeto nam se činilo da i štedljive sijalice dodatno griju, kuvalo se na brzaka ili nikako, mašina za sušenje veša je uštedjela masu struje ne radeći svoj posao, a TV je bio omražen obzirom da smo otkrili da veliki ravni ekrani odaju značajnu i nepoželjnu količinu toplote.

Jutros čitam da je Micev najavio kišu za četvrtak... Nakon 110 dana suše i povremenog začikivanja sa neba u vidu dvije tri kapi.
Izvadila sam stare smiješne gumene čizme i naoštrila se za „Singin' in the rain“ šetnju u četvrtak.

Joj što volim kišu! Ali istinski. Pa još kad grmi to što može, pa nebo potamni, pa se smrači... Svakim korakom otkrivaš ulegnuća  na pločniku (sad ih zoveš barice) potpuno neprimjetna ranije. Kao da hiljade malenih bubnjara svira virbl po tvom kišobranu. Najljepše je kad sjedneš blizu velikog prozora nekog kafića sa kojeg se pruža panoramski pogled (koliko je to u ovom gradu moguće), pa meračiš šolju čaja i mjeriš razmake izmedju munja i gromova... Još je ljepše kada si nedje na selu, pa preko meke trave kroz svečani aplauz pljuska utrčiš u toplu ljetnju kuhunju neke bake... A tamo.. „smederevac“ i krofne... i ako ima neka fina knjiga, super! A ako nema, dobre su i stare novine koje babi služe za potpalu!

Biće da je ova neobična ljubav prema ovoj vrsti padavina upisana nedje u mom genetskom kodu i
da je kao takva prenijeta i mom starijem čedu...
Kada je ljetos zagrmjelo dva puta (sa ustručavanjem, rekla bih) moj sin je istrčao na balkon i pjevušeći poskakivao od sreće. Vratio se i uzdahnuvši razočarano rekao:
„Tridesetsedam.“
„Šta tridesetsedam?“
„Toliko je kapi palo na krov automobila... I ne pada više...“

srijeda, 10,30 ujutro

Sinoć smo čoporativno bili kod kumova. Prvi put ovog ljeta smo se pijuckajući kafu na dvorištu otimali oko džempera i bade mantila. Mačke su započele sezonu dijeljenja stolica sa ljudskim bićima, a mi smo kijali, šmrcali od rose, al' ne bi u kuću ušli da nam plate!
I čini mi se prvi put poslije dužeg vremena, sinoć sam posegla za velikim peškirima kako bih ušuškala usnulo potomstvo, a ono nije bijesno bacilo iste na pod. Spavali smo bez pokrivača taman 100 i kusur dana...

I dok svako tutnjanje i svaku promjenu boje oblaka dočekujem mislima: „sad će, samo što nije“,  sjetih se priče o „vremenu“... Znate ono kad nemate šta da pričate sa nekim, pa kažete: „Uh, baš je upeklo danas, što je ovo?“
Kao uklapanje boje i materijala cipela i tašni i ovo  je navika koju evo već tuce godina vučemo iz dvedesetog vijeka. Vremenske prilike više nisu pitome kao nekad.

Eksperimenti kojima se izazivaju klimatske promjene odavno nisu dobro čuvana tajna. Očiglednom i sve češćom primjenom takozvanog projekta HAARP, meteorolozi širom svijeta mogu komotno da  sjednu u hlad (ukoliko nadju pogodan) i rješavaju sudoku... Čak i da nije toga, globalno zagrijavanje uzima svoj danak i zbog toga se svako ponaosob osjeća pomalo odgovornim... Koristimo frižidere sa freonom, a oni nisu dobri za ozonski omotač. Koristimo sprejeve koji takodje narušavaju tako važan sloj naše atmosfere. Vozimo automobile, radimo u fabrikama i za nama ostaje trag sagorijevanja fosilnog goriva. Al' šta drugo možemo da uradimo?

Eto, baš sam planirala da se na more porodično spuštamo biciklima (uzbrdo ćemo ih gurati, a za duže relacije i prevoz tereta koristićemo konjske zaprege...  Ješćemo meso tek ulovljenih životinja, što ostane davaćemo mački, a ona će vazda mirisati bolje od nas, jer mi više ne koristimo antiperspirante! U susret prirodi! Ova ironija je samo jedan od dokaza koliko nismo u stanju da spasemo planetu! Očigledno da sve dobrobiti brzog života (koji teško sad možemo da usporimo) nose i razne posljedice (koje nam se lagano biju o glavu).

Samo oni koji drže globalnu kasu i koji bi mogli da promijene svijet, ćute i zvižduckaju, jer je i Perici iz vica odavno jasno da za svaku stvar na planeti odavno postoji savršenija, manje opasna po okolinu i jeftinija zamjena! Ali u cijeni je i čitava poenta!
Aktivisti „zelenih“ pokreta zabrinuti za ovaj kutak svemira dižu buku širom svijeta. Al' zalud huče, jer sumnjam da će neko, iko da se zaista zabrine sve dok grad Andjela ne osvane zavijan snijegom! A kad se to dogodi, biće kasno za snimanje blokbastera u kojem bi se muževni, sredovječni zgodnjikavi dasa hrabro izborio sa mećavom i spasao sigurnog smrzavanja pedesetoro amerikanaca, petnaest stranih državljana, tri pingvina, četvoro djece i dva kućna ljubimca...

Kako god, iako sebi dadoh oduška sa pričom o zavjerama na globalnom nivou i eksperimentisanju sa prirodom (koje lagano pokazuje svoje katastrofalne posljedice), neću na tu stranu! Obećavam!
Odoh da provjerim da li je Micev otkrio neke neočekivane vazdušne struje koje nam mogu uskratiti tako željenu kišu sjutra, pa da spremam mufljuze za školu...

četvrtak 11,38

Probudila me je grmljavina. Pljusak je postajao sve snažniji, a ja sam se samo promeškoljila u krevetu i kroz san pomislila da sat ne bi trebalo da zvoni makar još neko vreme... Kasnije sam sa šoljicom kafe u ruci posjetila moje balkonske prijatelje, začine koje sam sve ovo vrijeme suše obilno zalijevala i čuvala od jakog sunca. Ofrknuli što bi rekle babe! Živnuli kao klonuli Tom kad mu Džeri da kašičicu tople supe! Kiša je čudo!
A i mi smo. Koliko smo svi kukali i željno iščekivali tečni dar sa neba, rekao bi čovjek da će jutros ulicom prolaziti nasmijan i raspjevan narod skakućući po baricama blesav od sreće. Umjesto toga, najšašaviji kružni tok na planeti je jutros ličio na neku od scena iz filmova katastrofe! Automobilske sirene su prigušivale nezadovoljna gunjdjanja prolazećeg svijeta bijesnog jer ne nadje obuću prikladnu za kišu, revoltiranog jer ih je nesavjesni vozač okupao vozeći kroz lokve. Kišobrani svih boja, dezena, oblika i stanja, štrčali su sa svake strane bodući jedni druge, a i poneko oko usput...
Tuga da te uhvati...
Sve i da neko proglasi ovaj dan praznikom, jer mnogi konačno lakše dišu, jer će cijene povrća (nadamo se) ponovo postati realne i prihvatljive, jer nam svakodnevne aktivnosti neće iziskivati nadljudske napore, nećemo ga slaviti i nećemo ga ni pamtiti...
„A što je ovo, 'oće li stat ova kiša više?“
Čula sam jutros razgovor u tržnom centru...
Eto kakvi smo...