Imam užasan problem i ne vjerujem da mi iko može pomoći. Ne pamtim imena. Jezivo.
I to nije od skoro, tako je oduvijek. Mama me je učila da kad se sa nekim upoznajem, ponovim ime makar dva puta, kako bih ga povezala sa licem (i glasom u mom slučaju), ali meni je izgleda malo dva puta...
Ne pamtim imena glumaca, čak i onih koje volim da gledam. Meril Strip recimo, uvijek vežem za film „Lovac na jelene“. Tako je i Demi Mur, kod mene vazda majka djece onog što umire muški (Brus Vilis), a što se udala za onog najglupljeg iz „Veselih sedamdesetih“ (Ešton Kučer). Džejms Vuds, Had iz crtanog Herkulesa, a Zoi Dešanel, ona mala što slatko pjeva i neopisivo liči na onu iz filma „Oficir i džentlmen“ (Debru Vinger), a nije joj ćerka i tako dalje...
U memoriji telefona mi samo ime i prezime često ništa ne znači, pa redovno uz ime stavim i asocijaciju... Bolje da vam ne pričam kako to izgleda.. zna onaj što mi je onomad ukrao telefon...

Bila sam takmičar u jednom kvizu i svoj „talenat“ pokazala u igri gdje je upravo trebalo da pogodim imena! Briljirah! A pamtim kao slon... i što treba i što ne treba.
Kad su imena ljudi u pitanju, kao da me Alchajmer posjetio još u ranom pubertetu, ali gomile drugih važnih, manje važnih i apsolutno nepotrebnih informacija, kroz moj maleni mozak (mala mi glava, šta ću) svakodnevno protutnje. Doslovno.
Tako dok kuvam pileću supu recimo,  miris celera i luka ispečenog na ploči, u mislima me vodi do nekih drugih kuhinja za koje me ovaj miris veže. A druge kuhinje asociraju na neke druge ljude, a drugi ljudi na treće. I tako, digresivna ja proputujem pola planete dok ne dreknem: „Za stooooo, ručak je gotov, NEMOJDAPONAVLJAM!!!!!!“

Pored toga što sasvim svjesno brišem iz memorije melodije pjesama koje mi iritiraju nerve,  poneku nepravdu koja mi je nehotično nanesena, razne neprijatnosti, zaboravljam i tekstove reklama koje sam snimila.. To je svjesno, a ovo, Bože sačuvaj koliko sam se puta izblamirala...

Doduše, imam i ja  „jesam-došla-il'-sam-pošla“ momenata, kao i sav normalan svijet. Ono kad udješ u kupatilo sa šerpicom u ruci i zastaneš... Šta ću ja ovdje, šta će mi šerpica u ruci? Pa se vratiš u kuhinju, jer te rekvizit asocira na tu prostoriju, al' ti vijuge još uvijek ne funkcionišu i počneš nešto deseto da radiš. Tek kada ti pasulj zamiriše na zagorelo, shvatiš da je trebalo da uzmeš toplu vodu iz kupatila... Kasirke u prodavnici u kojoj trgujem me često pitaju jesam li sigurna da sam kupila sve, jer se dogodi da u pola pripreme ručka istrčim da kupim meso... Akutni Alchajmer...

No, dosta o meni...
Neka mi neko objasni zašto ljudi danas govore jedno, sjutra drugo.
Jesu li zaboravili šta su pričali ili se uzdaju u slabo pamćenje slušaoca ili su toliko nesigurni da nemaju sopstveni stav?
Najbolje od svega je što za izmijenjeno mišljenje ili pregaženo obećanje po pravilu nema izgovora ili razumnog opravdanja.
Zato što druga strana obično ne postavlja neugodna pitanja. Ponekad zbog vaspitanja, a ponekad zbog položaja koji  nije ni malo prijatan, a zavisi od ove „lažljive“ ili strane sa  „slabijim“ pamćenjem. Ako se i omakne koji tračak zdravog razuma, ostaje se bez „prijatelja“, bez posla ili  dobije neprivlačna etiketa nepoželjne osobe... I zato se ćuti i zaboravlja...
Postoje i oni koji će zaboraviti 1000 i jedno dobro koje ste učinili, samo li jednom napravite nešto što im nije po volji. Baš tako. Dobre stvari se najlakše zaborave. Onako površno posmatrano, zlo se najduže pamti...

Jako me zabavljaju osobe koje danas nekoga hvale iz sve duše, a sjutra istoga mrze i pričaju sve najgore što im padne na pamet. Ili obrnuto. Obično je nesretnik svjesno ili nesvjesno nanio nepravdu bivšem prijatelju, ali češće je u pitanju neko ko se posmatra iz daleka. Neko ko im nije ni uzeo iz džepa, a ni stavio u džep... I kad  im pomenete predjašnje hvalospjeve ili kudjenja samouvjereno se kunu da oni to nikada nisu izjavili! Luuudo burazere!

Posebna kategorija najčešće „deleted memory“ ili takozvane rupe u sjećanju predstavljaju dugovi. Takve amnezije su proporcionalne iznosu koji je u pitanju. Neko je nekome dužan na hiljade, ali se ponaša kao da je sve podmireno. Živi čak lagodno i opušteno dok se onaj koji ga je zadužio jedva sastavlja... Milion puta ispričana priča, zar ne?

Kolektivna amnezija mi je omiljen fenomen...
Sjećam se jedne „glamurozne“ manifestacije koja se neslavno završila gomilom ružnih riječi koje su u potocima nevaspitanja i prljavštine sa usana nekih ljudi tekle upućene jednom narodu... Lajalo se dugo poslije, čak i od ljudi koji nisu imali direktne veze sa dogadjajem. Samo nekoliko mjeseci kasnije isti taj narod je iste te ljude dočekao kao rod rodjeni...
Umjesto da postanu persona non grata, nekadašnje „kere“ što lajaše radi sebe, nalaze najsočnije koske po dvorištima koja su do juče koristili samo za velike i male nužde...
Ili sam to samo sanjala...

Čini mi se da je jako trendi „zaboraviti“ ono što zaista misliš, a reći ono što misliš da će imati efekta... I po svemu sudeći ovaj trend ima veliki broj poklonika.

Kada bi ljudi zastali i sagledali sebe i svijet onakvima kakvi zaista jesu i nazvali stvari pravim imenom, možda bi ova planeta bila ugodnija za bitisanje... Možda ne bismo imali „potrebu da zaboravljamo“, možda bi pošten odnos prema sebi izrodio društvo nalik na ona utopijska...
A možda ja opet vidim džinove umjesto vjetrenjača...
A možda zaboravim da vam se javim sljedećeg petka....